Križni put fra Anzelma Canjuge

Uskoro kreće korizma, vrijeme kada se postom i molitvom pripremamo za Sveto Trodnevlje i sam blagdan Uskrsa. U to vrijeme osobito je omiljena pobožnost vjernika i križni put. Jedan naš hrvatski svećenik i glazbenik fra Anzelmo Canjuga također je, poput brojnih svećenika nakon Drugog svjetskog rata i partizanskog "oslobođenja" Hrvatske prošao svoj križni put te muku i smrt. Spomen na 2024. godinu već je pri kraju, a u njoj smo se spomenuli i 200. obljetnice rođenja Antona Brucknera te 150. godišnjice rođenja Franje Dugana st., a te godine navršila se i 130. godišnjica rođenja velikog skladatelja i redovnika kapucina fra Anzelma Canjuge, krsnog imena Franjo koji je rođen na dan Gospe od Čudotvorne medaljice 27. studenog 1894. godine u Budislavcu kraj Varaždina. Kao dijete oduševio se kapucinima koji su odlazili u njegovo selo u pučke misije te je tako dobio redovnički poziv. Njegov brat također je bio kapucin, a sestra mu je bila milosrdnica. Glazbu je učio kod svoga subrata fra Augustina Dujmušića te Franje Dugana starijeg, kojeg možemo nazvati praocem 2. cecilijanskog pokreta u Hrvatskoj. 1911. godine polaže privremene, a 1915. trajne zavjete te je 8. prosinca 1917. godine, na blagdan Bezgrešne, zaređen za svećenika u Senju. Zareditelj je bio biskup senjsko- modruški mons. Josip Marušić. Od 1918. do 1938. nalazio se u Varaždinu gdje je bio orguljaš, odgojitelj sjemeništaraca te kasnije gvardijan. Nakon toga odlazi u Osijek te je 29. ožujka 1947., uoči Cvjetnice, odveden u zatvor te je 11. srpnja iste godine osuđen na 16 godina prisilnog rada u Staroj Gradiški. Glavni je razlog njegova uhićenja bio taj što je napisao skladbu Za Hrvatsku na tekst Vladimira Deželića, st. koju je 1941. tijekom audijencije dao u ruke poglavniku Anti Paveliću. Svakako treba uzeti u obzir i činjenicu da je te iste godine i kardinal bl. Alojzije Stepinac pozdravio ustaški režim, no kasnije se usprotivio zločinima od strane tog istog režima. Uz glavnu kaznu, fra Anzelmo dobio je još i kaznu: "5 godina gubitka političkih prava i prava na mirovinu i pomoć socijalnog osiguranja." Canjuga je na provokacije komunističkog tužitelja na sudu ostao miran i strpljiv, što je razbjesnilo glavnog tužitelja koji je vikao: "Optuženi se tu ponaša kao nevino janje, kao da ne zna brojiti do tri, a tako veliki zločinac!". Nakon što su ga osudili na 16 godina prisilnog rada, pitali su ga ima li kakvu primjedbu, na što je on odgovorio "Nisam znao da sam toliko vrijedan. Kao i naš preuzvišeni nadbiskup Alojzije Stepinac i ja sam zaslužio istu kaznu. Ja se time ponosim." Svi su u to vrijeme bili uvjereni da je postupak namješten te da je fra Anzelmo nevin. Zatvorski uvjeti nisu ga spriječili da nastavi skladati, a njegovo posljednje djelo je misa Majci Božjoj za mješoviti zbor i orgulje koju je još započeo u Osijeku, te je napisao sve dijelove ordinarija osim Creda gdje je došao do "cuius regni non erit finis" ("čijem kraljevstvu neće biti kraja") nakon čega je preminuo 19. prosinca 1952. godine. Znakovito je da je rođen na Blagdan Gospe od Čudotvorne Medaljice, zaređen za svećenika na blagdan Bezgrešne te je preminuo u tijeku skladanja mise posvećenoj Majci Božjoj koju je tijekom života ljubio i spjevao joj predivne himne, između ostalog i predivnu popijevku na tekst Dragutina Domjanića Ljiljane bijeli. Pokopan je u Staroj Gradiški, a njegov sprovod održan je tek 27. svibnja 1969. godine koji je održao zagrebački biskup mons. Franjo Kuharić koji je, zbog neizvjesnosti njihova daljnjeg života radi toga čina, rekao tadašnjem provincijalu hrvatskih kapucina fra Serafinu Turčinu: "Ako odemo u zatvor, ići ćemo zajedno." 

Stvaralaštvo o. Anzelma Canjuge 

Fra Anzelmo Canjuga nikada nije imao formalno glazbeno obrazovanje. Kako je već gore spomenuto, glazbu je učio privatno kod Dujmušića i Dugana, no, ipak ostavio je brojan i predivan opus te je svojim djelovanjem i radom izuzetno obogatio hrvatsku crkvenu glazbu. 1916. godine u časopisu Sveta Cecilija objavio je svoju prvu skladbu Sveta Hostija koja je kasnije izdana u Hrvatskom Crkvenom Kantualu. Kao izraziti pobornik Cecilijanskog pokreta, brojne svoje skladbe ostavio je u tom Kantualu, između ostalog i jako poznate euharistijske popijevke Uzmite jedite i Sakramentu veličajnom. Još se tamo može naći i misna popijevka K tebi grne narod vjeran, moteti O salutaris Hostia i Tantum ergo, uskršnji himan Već zora rumen prosipa te himan Srcu Isosovom O Srce, žrtvo ljubavi. Kao prava franjevačka duša te redovnik kapucin, tada najstrože grane franjevaca, ostavio je dvije predivne popijevke u čast siromašku iz Asiza, a to su Čuj, sveti Franjo nas te O Franjo ranjeni. Dok je bio gvardijan kapucinskog samostana u Varaždinu, bio je izraziti štovatelj sv. Josipa. Njemu u čast ostavio je popijevke Zanatlijo tihi i Josipe, o milo ime. No, ipak njegovo najveće remek djelo je svakako već spomenuta popijevka Ljiljane bijeli, koja je, prema nekim izvorima, bila najdraža popijevka blaženom Alojziju Stepincu, predanom bistričkom romaru. Ona je nastala tako što je fra Anzelmo, vračajući se s Marije Bistrice, dozivao u sjećanje Domjanićeve stihove te na njih dodavao prikladnu melodiju. Gospi u čast ostavio je još i popijevku U Srcu Majke Marije. Već smo u našem članku o maestru Franji Duganu izdvojili Duganove predivne harmonizacije božićnih popijevaka, a njima svakako možemo pridodati i Canjuginu harmonizaciju božićne popijevke U to vrijeme godišta. Kako se približava korizmeno vrijeme izdvojit ćemo još manje poznatu, no predivnu korizmenu popijevku Bog nam posla svog koja se javlja u novom kantualu Pjevajte Gospodu pjesmu novu, a na istu se melodiju javlja i tekst Slavi, puče moj. No, Canjuga nije u opusu ostavio samo pučke popijevke. U HCK-u se nalaze i kompletni propriji (vidi naš članak na tu temu) za cijelu crkvenu godinu na melodije o. Anzelma Canjuge. Premda je on to sve pisao za misu, koja se danas naziva tradicionalna latinska misa (TLM) (vidi naš članak), i u današnjoj se novoj misi može najčešće čuti ova njegova melodija. Canjugi je očito bilo stalo da mise u Hrvatskoj budu pjevane i da se pjeva proprij, stoga je i priredio napjeve koje su mogli svladati i prosječni zborovi koji nisu bili vješti u pjevanju gregorijanskih proprija! Dodao je i pratnju za orgulje na koralan napjev koji se pjevao tijekom škropljenja naroda prije nedjeljne pjevane mise Asperges me (Poškropi me) te na napjev škropljenja u vazmeno vrijeme Vidi aquam (Vidjeh vodu). Obje pratnje nalaze se u HCK-u, a u njegovu se opusu mogu naći i orguljske skladbe. Za naše čitatelje glazbenike koji žele detaljnije upoznati Canjugina djela svakako preporučamo zaviriti u navedene linkove obaju kantuala, HCK-a i PGPN-a, kao i glazbene priloge starih brojeva časopisa Sveta Cecilija, kao i one novije, a mi ćemo još tu svakako posebno izdvojiti popis skladbi (1. i 2. dio) koji je sastavio fra Izak Špralja te objavio u časopisu Sveta Cecilija.

Za sami kraj izdvojit ćemo njegove misli o crkvenoj glazbi koje je on napisao još kao mladić 

6. ožujka 1914. 

Glazba nije zato u crkvi da čovjeka rastrese ili zabavi, nego da se čovjek sabere, podigne duh svoj i srce k Bogu, jer inače glazba gubi svoju svrhu za koju je u crkvi određena i bilo bi bolje da je u crkvi nema. Zato ću vam sada označiti dva biljega prave crkvene glazbe: prvi biljeg jest ako je nikla u crkvi i za crkvu. Skladatelj kada hoće da sklada crkvene popijevke mora si postaviti, kao da s pukom u crkvi zajedno moli, i one utiske koje onda osjeća, treba da izrazi melodijom. Tekst valja da imade pjesničku vrijednost, ali ne previsokim slogom, nego priprosto, jednostavno i lako razumljivo da izrazi pojedine čine koji se na oltaru zbivaju. Drugi biljeg se tiče melodije, koja ne smije da bude mekoputna trivijalna, već ozbiljna, dostojanstvena, sveta. Uzalud naime i najsvetiji tekst, ako je napjev po motivima neke koračnice, plesa itd. To su dva glavna biljega prave crkvene glazbe. Zato tko dobro promotri ova dva biljega, znat će dobro razlikovati čuvstva, koja se pobuđuju popijevkom i prema tome će znati si stvoriti sud o crkvenom duhu jedne popijevke. (ovaj i ostali citati preuzeti su iz knjige: Fra Anzelmo Canjuga, Šafarić, Zlatko Josip, Hrvatska kapucinska provincija, Centar Leopold Mandić, Split, 2002.) 

Fra Anzelmo je jasan, bolje je da nema glazbe u crkvi, nego da se uporno pjevaju trivijalni tekstovi i melodije koji će čovjeka u crkvi zabaviti ili rastresti te na taj ga način potpuno misaono odvojiti od Otajstva koje se događa na oltaru. Crkvena je glazba molitva, mora stoga imati svojstva molitve. Ukoliko je crkvena vlast prije koncila bdjela nad crkvenim pjevanjem te pazila da ne bi koji manjkavi pučki napjev dospio u crkvu, tim više bi se u današnje vrijeme trebali u crkvama izbjegavati ritmovi i melodije koji su proizašli iz svjetovne pop kulture. Zato na početku korizmenog vremena pozivamo drage čitatelje da počnu umirati samom sebi i svom glazbenom ukusu te probude potpuno povjerenje u Crkvu i njene odredbe, u ovom slučaju one koje se tiču sakralne glazbe. Vrijeme je da naš hrvatski narod i naši hrvatski crkveni glazbenici uzmu prave ljude, poput fra Anzelma Canjuge, za uzor te se u ovoj korizmi odreknu svaštarenja, igranja i kršenja propisa koji se tiču liturgijskog pjevanja, a nakon korizmenog hoda, moći ćemo zajedno s fra Anzelmom zapjevati Krist iz groba ustade.

U obranu orgulja kao glazbala dostojnog svete Mise

Nedavno je na blogu Toma blizanac autor bloga izjavio sljedeće:

Jedna od stvari koje mi zaista odgovaraju i na tradicionalnoj misi u sv. Blažu i kod grkokatolika na Gornjem gradu je što je pjevanje a cappella. Koliko je ljepše. smirenije i poticajnije kad se ljudski glas podiže i spušta u tišini. Odurne orgulje i harmoniji služe samo da bi utopile glas, razlile se po svim mislima i zablokirale svako unutrašnje razmatranje. Orguljaši misle da služe crkvi i bogoslužju, a zapravo vrše nasilje nad vjernicima koji su došli na misu, a ne na njihov koncert. Netko će reći "nemoj tako oštro, Toma, orgulje nose slabije zborove i pomažu vjernicima koji se možda boje da se uključe u pjevanje". Ako su pjevači slabiji, onda trebaju pjevati jednostavnije napjeve, a ne utopiti se u bezumnom pištanju orgulja. I ne vjerujem da se više od par ljudi uključi u pjevanje zbog orgulja, a inače ne bi pjevalo. Ako vas to brine, par puta prije mise može zborovođa isprobati s narodom neke jednostavnije napjeve i dati im nekoliko natuknica kako bi ih ohrabrio (to, naravno, ne bi smjelo biti redovita pojava jer bi ometalo molitvenu sabranost prije mise).  Već čujem: "a procesije, zar nisu procesije veličanstvene uz zvuk orgulja"? Prvo, mislim da bi bile jednako lijepe i uz dobro odabranu pučku pjesmu, ali ako vam i priznam da može biti svečano kad orgulje sviraju za vrijeme ulazne ili izlazne procesije, gdje ste i kada vidjeli da se neki orguljaš uspio ograničiti na sviranje samo u tim momentima, a nije svojim umijećem pokušao zadiviti i maltretirati vjernike kad god je mogao ubiti par trenutaka tišine?

Iza toga uslijedili su neki komentari, a mi smo odlučili reagirati te napisati sljedeće:

"Poštovani Toma, Hvaljen Isus i Marija

Mi na našem blogu upravo objavljujemo sadržaj koji bi trebao ljudima rastumačiti što u svjetlu crkvenog učiteljstva predstavlja pravu i autentičnu sakralnu glazbu, a što ne. U tom svjetlu moramo ovu izjavu ocijeniti kao neprikladnu i sramotnu, a još k tome, zbog činjenice da orgulje imaju svoj poseban blagoslov, barem potencijalno i svetogrdnom! Koristimo ovu prigodu kako bi i istaknuli vrlo važnu činjenicu da blogovi koji imaju za cilj ljude upoznati s ljepotom Katoličke Tradicije nikada ne bi smjeli služiti za liječenje nečijih osobnih frustracija. Ovakav ton razgovora niti je katolički, niti je akademski te ne priliči da se jedna odrasla osoba na ovakav neozbiljan i djetinjast način tako javno izražava.

Najprije donosimo tekst blagoslova orgulja iz tzv. Zagrebačkog obrednika iz 1929. godine (točnije prijevod službenog Rimskog obrednika prema tipskom izdanju rimskom iz 1614.):

 
BLAGOSLOV ORGULJA U CRKVI.

R. Pomoć je naša u imenu Gospodina.
O. Koji stvori nebo i zemlju.

Psalam 150.

Hvalite Gospodina u svetištu njegovu, * hvalite ga u jakoj tvrđi njegovoj.

Hvalite ga radi čudesa njegovih, * hvalite ga radi silne veličine njegove.

Hvalite ga uz glas trublje, * hvalite ga uz psaltir i citaru.

Hvalite ga uz bubanj i igru, * hvalite ga uz žice i frulu.

Hvalite ga uz jasne cimbale, hvalite ga uz cimbale vesele, * svaki duh neka hvali Gospodina.

Slava Ocu.

R. Hvalite Gospodina uz bubanj i igru.
O.  Hvalite ga uz žice i frulu.

R . Gospodin s vama.
O. I s duhom tvojim.

Pomolimo se. Molitva.

Bože, ti si zapovijedio po slugi svojem Mojsiju, da se načine trublje, koje će se glasiti uza žrtve što se imaju prinositi tvome imenu; ti si htio da sinovi Izraelovi uz trublje i cimbale pjevaju hvalu tvome imenu: blago + slovi, molimo, ove orgulje, namijenjene tvojoj službi, i podaj, da vjernici tvoji, što duhovnim popijevkama klikću na zemlji, zavrijede doći u vječnu radost na nebesima. Po Gospodinu našem Isusu Kristu Sinu tvojem, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga Bog po sve vijeke vjekova. O. Amen.

(I neka se poškrope blagoslovljenom vodom.)

Tu molitvu i taj obrednik odobrio je papa Pavao V. iz 17. st. (posttridentsko doba). Poštovani autore bloga, probajte malo najprije razmisliti o vašim postupcima prije nego na ovakav način istupate u javnost, jer ste ovom izjavom pogazili autoritet Crkve, Njenu zapadnu tradiciju, ali i brojne prave crkvene glazbenike i orguljaše od 15. i 16. pa sve do našeg 21. st. Pogazili ste lik i djelo Frescobaldija, Grignya, Guilmanta, Brucknera (najpobožniji među velikim skladateljima!), našeg Franje Dugana, fra Anzelma Canjuge i drugih te ostalih akademski obrazovanih glazbenika koji se trude, poput gore navedenih osoba obogatiti autentičnu zapadnu katoličku baštinu, u koju, sviđalo se to Vama ili ne, spadaju i orgulje. Naravno, slažemo se da nije dobro kada se orgulje upotrebljavaju nedolično, kao što to, nažalost rade neki suvremeni orguljaši sa svojim "glazbenim modernizmom", odnosno teškim disonancama. No, ako netko zna dolično (stavljamo naglasak na ovu riječ) improvizirati u renesansnom, baroknom, romantičnom ili pak neomodalnom stilu (idealno bi bilo kada bi gregorijanski koral i renesansna modalnost bili neka baza), svakako predstavlja obogaćenje naše zapadne liturgijske i glazbene tradicije, što je naša Crkva, koja je i Majka i Učiteljica, to prepoznala dopustivši orgulje u crkvama. Jeste li ikada čitali ili barem znali da postoje dokumenti Tra le sollecitudini (1903.) pape sv. Pija X., Divini Cultus (1928.) pape Pija XI. (1928.), Musicae Sacrae disciplina (1955.) pape Pija XII., Uputu Svetog zbora obreda o svetoj glazbi i svetoj liturgiji u svjetlu enciklika pape Pija XII.: Mediator Dei et hominum (1947.); De musica sacra et sacra liturgia (1958.). i u konačnici konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum concilium (1963.) koja o ovoj tematici također progovara na lijep i tradicionalan način. Sve te dokumente, izuzev onog pape Pija XII. koji nažalost nije preveden na hrvatski jezik, možete pronaći na službenim stranicama Hrvatskog društva crkvenih glazbenika (https://crkvena-glazba.hr/crkvena-glazba/dokumenti-o-crkvenoj-glazbi-2/) kao i na službenoj stranici Varaždinske biskupije (https://glazba.biskupija-varazdinska.hr/psalmisti-i-orguljasi/dokumenti-o-crkvenoj-glazbi/1141)
Iz navedenih dokumenata izvadit ćemo sljedeće citate:

15. Premda je glazba, koja je vlastita Crkvi, vokalna, ipak je dozvoljeno pjevanje pratiti orguljama. Smiju se u pojedinim slučajevima, unutar zakonitih granica, upotrebljavati i druga glazbala, ali, kako to određuje Caeremoniale Episcoporum, nikad bez naročite dozvole mjesnog Ordinarija.

16. Budući da je u crkvenoj glazbi uvijek najglavnije pjevanje, orgulje i ostala glazbala valja da prate i pomažu pjevanje, a nikad ga ne smiju potisnuti u pozadinu ili prigušiti.

17. Nije dozvoljeno da pjevanju prethode dugački preludiji, niti ga smiju prekidati intermezzi.

18. Glas orgulja (kad prati ili prethodi pjevanje) valja ne samo da odgovara prirodi ovog glazbala, nego i svim onim vlastitostima prave crkvene glazbe, kako je to prije navedeno.

(sv. Pio X.: Tra le sollecitudini, 1903.)

Ovdje sv. papa Pio X. priznaje da je glavni instrument koji se koristi u rimskoj liturgiji, kao i u istočnim liturgijama, ljudski glas. No, ipak potvrđuje da orgulje smiju pratiti pjevanje, no ne smiju ni na koji način, bilo preglasnim sviranjem, bilo dugačkim preludijima i intermezzima potisnuti pjevanje u drugi plan. No, sv. Pio X. nigdje ne zabranjuje da se orgulje upotrebljavaju i solistički, kako i je bila tradicija na Zapadu, bilo nakon što je zbor pravilno otpjevao ofertorij, bilo za vrijeme pričesti vjernika (bilo za vrijeme mise, bilo izvan obreda mise) nakon što je zbor pravilno otpjevao communio (ako je u misi). A orguljaški preludij prije same mise ili pak postludij nakon mise itekako su i legitimni i dozvoljeni te su u zemljama zapadnije od nas također jedna velika tradicija.
 
Ovako papa Pio XI. govori o orguljama:

 VIII. Vlastita je glazbalo Crkve, što ga je ona primila od starine, orgulje, koje su poradi svoje veličine i veličanstva bile smatrane dostojnima da budu sjedinjene s liturgijskim obredima tako, da ili prate pjevanje, ili, dok kor šuti, na propisanima mjestima, proizvode preslatke melodije. No i u tomu treba izbjegavati ono miješanje svetoga i profanoga, koje prouzrokuju izrađivači orgulja ili orguljaši, popuštajući
nastranostima najnovije glazbe, koje bi dotle dovelo, da ovo divno glazbalo ne bi postiglo cilja, za koji je udešeno. I Mi sami želimo, da sve ono, što se odnosi na orgulje uvijek
napreduje, prema liturgijskim propisima. Ali ne možemo prešutjeti svoju žalbu, da se i danas kuša najnovijim muzičkim oblicima uvesti u hram svjetski duh, kao što se nekad
pokušavalo, drugim muzičkim formama, što ih je Crkva zabranila. Kad bi se ove najnovije forme počele uvoditi u Crkvu, Crkva ne bi mogla na ino, nego da ih osudi. Neka u crkvama odzvanjaju samo oni zvukovi orgulja, koji odražavaju veličanstvo mjesta i odišu svetošću obreda. Ovim će načinom i vještina onih, koji grade orgulje i glazbenika, koji na njima
sviraju, dobiti novih snaga za djelotvornu pomoć svete liturgije.

(Pio XI., Divini cultus, 1928.)

Premda se ovaj papa nije libio osuditi korištenje suvremene profane glazbe od strane orguljaša (o čemu smo također pisali na našem blogu)  kao i ugrađivanje profanih registara od strane orguljara, ipak on govori da "odurne" orgulje, per se, "proizvode preslatke melodije". 

Sapienti sat!

A sada prelazimo na sljedeće izjave Svetog zbora Obreda iz 1958. (pontifikat pape Pija XII.)

8. "Sveta glazba za orgulje” jest glazba skladana - za same orgulje. Od kada su orgulje sa sviralama postale prikladnije za izvedbe, slavni su je učitelji mnogo gajili i ona može dosta doprinijeti ukrasu sv. liturgije, ako se točno poštivaju zakoni sv. glazbe.

61. Glavno i svečano liturgijsko glazbalo latinske Crkve bile su i ostaju klasične orgulje, t.j. one sa sviralama.

62. Orgulje namijenjene liturgijskoj službi, pa makar i malene, neka budu načinjene po umjetničkim zakonima i sastavljene onim registrima, koji odgovaraju bogoslužju. Prije nego se počnu upotrebljavati, neka se propisno blagoslove i
neka se kao sveta stvar brižno čuvaju.

63. Osim klasičnih orgulja dopušteno je upotrebljavati i ono glazbalo što ga nazivaju "harmonij", ali pod uvjetom da kakvoćom registara i opsegom zvuka odgovara svetoj službi.

64. A one nazovi orgulje, što ih imenuju elektrofonskim, mogu se privremeno podnositi u liturgijskim činima dotle, dok se ne smognu sredstva za nabavku makar i malih orgulja sa sviralama. U pojedinim je slučajevima ipak potrebno
izričito dopuštenje mjesnog Ordinarija Ovaj neka prije upita za savjet Dijecezanski odbor za svetu glazbu ili druge stručnjake u ovoj stvari, koji neka nastoje savjetovati sve ono, čime će se to glazbalo što više uskladiti sa svetom službom.

65. Izvođači na ovim glazbalima, o kojima je bila riječ u br. 61 - 64, moraju biti dovoljno vješti u umjetnosti sviranja bilo za pratnju svetog pjevanja ili orkestralnih djela, bilo za lijepo sviranje na samim orguljama. Dapače, budući da je češće nužno nešto improvizirati za vrijeme liturgijskih čina, jer to iziskuju potrebe samih čina stoga oni moraju imati dovoljno znanja i iskustva u pogledu zakona o orguljanju i uopće o svetoj glazbi. Ti isti izvađači moraju nastojati, da savjesno čuvaju povjerena im glazbala, I kad su god za orguljama u vrijeme svetih čina, moraju biti svjesni djelatne uloge, koju vrše na slavu Božju i pobudu vjernika,

66. Sviranje na orguljama, koje prate bilo liturgijske čine, bilo pobožne vježbe, mora se brižljivo prilagoditi osobnosti liturgijskog vremena ili dana, naravi samog obreda i vježba, te pojedinim njihovim dijelovima.

67. Osim da drukčije preporučuje stari običaj ili drugi posebni razlog, koji mora odobriti mjesni Ordinarij, orgulje treba postaviti u blizini velikog oltara na prikladnom mjestu, ali uvijek tako, da vjernici, koji se nalaze u crkvenoj lađi, ne
mogu vidjeti pjevače ili glazbenike dok stoje u pjevalištu.

(Uputa Svetog zbora obreda o svetoj glazbi i svetoj liturgiji u svjetlu enciklika pape Pija XII.: Mediator Dei et hominum, 20. XI.1947.; De musica sacra et sacra liturgia, 03.IX. 1958.)

Dakle sve je jasno. Ovaj dokument explicite dozvoljava i orgulje i harmonij (ako nema orgulja) te podrobnije daje upute na koji način bi se navedena glazbala trebala koristiti. Ako se ispravno koriste, služe kao dostojan ukras (naglašavamo ukras, jer i dalje vokalna glazba ima prednost nad svetom glazbom za orgulje) svetoj liturgiji te nipošto nisu "odurne". "Oduran" (ako se uopće smijemo ovako izražavati) jedino može biti način na koji ih se svira, no i dalje nije kriv instrument, već glazbenik, ali i prije svega svećenik koji dotičnog glazbenika nije opomenuo i dao mu uputu kako ispravno koristiti svoje glazbalo. No, svi znamo kakva je svećenička formacija danas općenito i koliko se gaji prava liturgijska glazba, pogotovo u Hrvatskoj, u kojoj glazbeno stanje nije bilo bajno niti prije 2. vatikanskog koncila. Mnogi ljudi misle kako su pjesme Božanskog srca, Svemožni Bože  i sl., prava autentična hrvatska tradicija. No zapravo, to su najobičniji sladunjavi svjetovni pjesmuljci s kraja 19. i početka 20. st., kao što su to danas Dubine, Gospode trebam te i slične stvari na koje se vjerojatno čitateljstvo ovoga bloga zgraža. No, ne možemo biti hipokritični. Ako sv. Pio X. s pravom u svom motupropriju piše: da je neka glazbena kompozicija, koja služi Crkvi, to više sveta i liturgijska, što se više svojim duhom, shvaćanjem i inspiracijom približuje gregorijanskom napjevu; nasuprot je to manje dostojna Božjega hrama, što se više udaljuje od ovog najvišeg uzora. (Tra le sollecitudini) onda ne možemo se samo zalagati da se uvedu što jednostavniji napjevi ne mareći za njihovu umjetničku vrijednost i kvalitetu, kao i za činjenicu koliko je izvor i duh toga napjeva povezan sa sakralnim, a koliko s profanim porijeklom. A to definitivno ne utvrđujemo niti mi, niti Vi, niti bilo tko od Vaših čitatelja bloga već mjerodavna crkvena vlast koja se po tim pitanjima savjetuje sa glazbenim stručnjacima. I to se već dogodilo 1934. godine kada je izdan Hrvatski crkveni kantual (HCK) kojega ste, Bogu hvala, ranije i podijelili na Vašem blogu. Na njemu su radili ponajbolji stručnjaci onoga vremena pod vodstvom maestra Franje Dugana st., zagrebačkog katedralnog orguljaša (uh, te "odurne" velike katedralne masivne orgulje) te su u njemu sakupljene upravo popijevke koje se nalaze i u pravim autentičnim hrvatskim pjesmaricama poput Cithare Octochorde (1701., 1723., 1757.), Pjesmarice Đure Vajkovića (1807.,1816.) te Jaićevim Napivima bogoljubnih cerkvenih pisamah (1850.). A hrvatski cecilijanci upravo su se, zbog prilika mjesta i vremena u kojem su živjeli, zalagali najprije za obnovu hrvatske pučke popijevke. Da pučko pjevanje stvarno bude dostojno liturgije (pod time mislimo na ono što kažu i crkveni propisi, kao i HCK, da pučke pjesme spadaju na tihu misu, nipošto ne na pjevanu) ono se mora odstraniti svih trivijalnih, profanih (svjetovnih) i umjetnički slabih elemenata. Toga su bili svjesni i cecilijanci i mjerodavna crkvena vlast koja je upravo dala imprimatur Hrvatskom crkvenom kantualu da se koristi u svim župama. Znakovita je također i rezolucija o liturgijskom pjevanju sa Prvog hrvatskog liturgijskog sastanka na Hvaru koji u točci 4. kaže sljedeće: 

Liturgijski sastanak moli kompetentne crkvene krugove , da zabrani pjevanje svih sentimentalnih i necrkvenih pjesama, koje se šire ponajviše u rukopisima. Kao mjerilo crkvenosti neka se uzima koral.

Također je znakovita i Okružnica o pučkim crkvenim pjesmama iz 1944. koja je izdana u tadašnjem Katoličkom listu te ona također posjeduje imprimatur pomoćnog zagrebačkog nadbiskupa dr. Franje Salisa (koji je dao imprimatur i za HCK) gdje su za uporabu u crkvama zabranjene brojne popijevke koje se i danas pjevaju po crkvama, o svemu ovome također smo, uz prikladna objašnjenja, pisali već na našem blogu. Zašto te iste trivijalne i svjetovne popijevke nalazimo danas u Malom misalu u izdanju društva Benedictus? Ako su to ti "jednostavniji napjevi" koji bi se trebali Toma, po Vama uvesti i ako su to te "dobro odabrane pučke pjesme za ulazne i izlazne procesije", onda smo Vam dužni reći da, uz dužno poštovanje, niti poznajete dovoljno dobro ovu tematiku da bi ste tek tako mogli pričati o njoj, niti poštujete mjerodavnu crkvenu vlast (prije koncila!), niti imate ispravno formiran glazbeni ukus da bi ste tek tako mogli prosuditi što je "odurno". Uostalom molim Vas da jasno i glasno kad ste se već usudili tek tako pisati o ovoj temi kažete točno, što Vam je to bilo "odurno" u 99% slučajeva kad ste slušali orgulje ili harmonij za vrijeme mise? Koja harmonijska progresija Vam se možda nije svidjela?, Je li možda problem u dinamici?, Fraziranju?, Prenaglašenom staccatu, tenutu?, Pretonalno? Premodalno?, Previše kromatike?, Loša kombinacija  registara? Prejaki registri?, Preslabi?, Korištenje Messiaenovih modusa?, Bez agogike?, Previše izražena agogika?... Mogli bi do sutra nabrajati, ali ako ne znate se stručno izraziti o ovoj temi, znači da ne posjedujete dovoljno ni znanja ni kompetencije da biste o ovoj temi tek tako mogli pričati te samim time vrijeđati i sablažnjavati glazbene stručnjake koji ovo čitaju. Ulovili ste jadnog komentatora za riječ zato što se nespretno izrazio govoreći o "svetom instrumentu", a prešućujete činjenicu da se taj instrument blagoslivlja, stoga je taj instrument svakako blagoslovljen. Ako baš hoćete, to je jedini instrument za koji postoji blagoslov u Rimskom obredniku. (iz 1614.!). Crkva ne "dozvoljava" orgulje tek tako zato što ih treba tolerirati "radi većeg dobra", već, po svemu sudeći smatra "svetu glazbu za orgulje" (kako navodi već spomenuti dokument iz 1958.) svojom vlastitom baštinom. Doduše, nema jednaku vrijednost kao i vokalna glazba, u čemu ćemo se i mi i Vi složiti, ali svakako ima svoju vrijednost o čemu svjedoči crkvena povijest, kao i gore navedeni dokumenti te VI. glava konstitucije 2. vatikanskog sabora (koji nije u svemu bio loš!) Sacrosanctum concilium:

120. Neka se u latinskoj Crkvi uvelike cijene orgulje sa sviralama kao tradicionalno glazbalo čiji zvuk moţe crkvenim ceremonijama dodati divan sjaj, a srca snažno uzdići k Bogu i k uzvišenim stvarima...
(2. vatikanski sabor, SC, VI. glava, poglavlje 120., 1963.)

Da ne biste krivo razumjeli, nismo mi protiv jednostavne glazbe, dapače upravo gore navedeni dokument Svetog zbora obreda iz 1958. godine jasno navodi:

52. Da bi pobožne pučke popijevke postigle svoj cilj, "potrebno je, da se potpuno prilagode nauci kršćanske vjere, da se ispravno izlažu i tumače, da se služe lakim jezikom i jednostavnim napjevom, da ne upotrebljavaju isprazno i
pretjerano obilje riječi te da, iako su kratke i lagane, pokazuju pobožno dostojanstvo i ozbiljnost (Uredba svete glazbe, str. 22. t.30 ). Neka mjesni Ordinariji brižljivo paze, da se ovi propisi obdržavaju.
(Uputa Svetog zbora obreda o svetoj glazbi i svetoj liturgiji u svjetlu enciklika pape Pija XII.: Mediator Dei et hominum, 20. XI.1947.; De musica sacra et sacra liturgia, 03.IX. 1958.)

Nego smo protiv toga da se banalne, trivijalne i svjetovne melodije na koju je nalijepljen duhovni tekst tek tako upotrebljavaju za vrijeme mise, a nadam se da Vas ne moramo uputiti na činjenicu da popijevka koja nema crkveno odobrenje (ili imprimatur) nema što raditi u liturgiji. Kao dokaz za to prilažemo sljedeće citate:

53. Preporuča se dakle svima, kojih se tiče, da brižljivo sakupe pobožne pučke popijevke i one starije, koje su sačuvane pismenim putem ili usmenom predajom i da ih po dopuštenju mjesnih Ordinarija izdadu na upotrebu vjernika.
(Uputa Svetog zbora obreda o svetoj glazbi i svetoj liturgiji u svjetlu enciklika pape Pija XII.: Mediator Dei et hominum, 20. XI.1947.; De musica sacra et sacra liturgia, 03.IX. 1958.)

Još se uvjek događa da se umnožavaju ili štampaju, pa prema tome i izvode, crkvene kompozicije, koje nemaju prethodnog odobrenja Nadb. Duhovnog stola. Takva je praksa protivna crkvenim propisima.
Crkvena je glazba sastavni dio liturgije, a moderator liturgije u svakoj biskupiji je nadležni Ordinarij.
Stoga se upozorava da se sve crkvene kompozicije prije štampanja ili umnožavanja imaju dostaviti Nadb. Duhovnom stolu, koji će zatražiti mišljenje Dijecezanskog odbora za crkvenu glazbu.
(Odredba dr. Franje Šepera, nadbiskupa zagrebačkog. Zagreb 30. VII. 1964. broj 2707-1964. Upute crkvenim orguljašima, 1964, br. 12 str. 16.Izdavač: Dijecezanski odbor za crkvenu glazbu Zagrebačke nadbiskupije)

Sapienti sat!

Za kraj pozivamo prije svega sebe, a potom i Vas, kao i sve čitatelje Vašega i našega bloga da se oslobodi svega što je svjetovno i isprazno te da počnemo svi zajedno ozbiljno raditi na svome duhovnom životu. Oslobodimo se uvreda i ispraznih komentara poput toga da se netko "pravi da je pao s Marsa" Nemojmo koristiti tradicionalne blogove i stranice kako bi na njima lamentirali o nekim našim osobnim frustracijama, nezadovoljstvima i sl., nego jasno i glasno iznesimo nauk Crkve, pričajmo o ljepoti Tradicije i tradicionalne mise, o životima svetaca. Mogu se svi vjerojatno složiti kako nam odličan blog Murus inexpugnabilis može biti primjer u tome. Uzmimo misli bl. Ivana Merza o liturgiji i svetoj glazbi kao smjerokaz, a ne da promoviramo "liturgijski liberalizam" kako je i on sam lijepo istaknuo u jednom od citata.

Dragi Toma, molimo Vas, shvatite ovu kritiku kao dobronamjernu. Zahvalni smo Vam stvarno na lijepim blogovima vezanim uz Katoličku Tradiciju, od kojih su se neki i dotakli sakralne glazbe.

Božji blagoslov od srca i svako dobro u Kristu!"

P. S. Proslijeđujemo još i odličan članak dr. Petera Kwasniewskog gdje dotični staje u obranu orguljaškog postludija na kraju mise (https://www.ccwatershed.org/2014/10/16/defense-organ-postlude/).

APPENDUM

Nismo primijetili sljedeću stvar a to je da citat iz dokumenta Svetog zbora obreda iz 1958. kaže sjedeće:

62. Orgulje namijenjene liturgijskoj službi, pa makar i malene, neka budu načinjene po umjetničkim zakonima i sastavljene onim registrima, koji odgovaraju bogoslužju. Prije nego se počnu upotrebljavati, neka se propisno blagoslove i

neka se kao sveta stvar brižno čuvaju.

(Uputa Svetog zbora obreda o svetoj glazbi i svetoj liturgiji u svjetlu enciklika pape Pija XII.: Mediator Dei et hominum, 20. XI.1947.; De musica sacra et sacra liturgia, 03.IX. 1958.)

Dakle, Crkva je rekla da su orgulje sveto glazbalo nakon što ih se blagoslovi. Opet ponavljamo, prije komentiranja treba proučiti cijelu materiju!

Uz blagdan Božića- smije li se misni ordinarij mijenjati božićnim pjesmama te preporuka prave katoličke božićne glazbe za slušanje

Cijenjeni i dragi čitatelji ovoga bloga koji se bavi pitanjima što je to prava i autentična sakralna glazba, a što nije, od srca Vam želimo sretan i blagoslovljen Božić! 

Svi se možemo složiti kako je hrvatska tradicija izuzetno bogata božićnim pjesmama te se one mogu čuti posvuda: kod kuće, na slavljima, čak u kafićima u raznoraznim popularnim obradama, ali i na svetoj misi. Ako redovito pohađate misu u svojoj župi te ste pažljivije slušali pjevanje na svetoj misi mogli ste zamijetiti da postoje neki stalni dijelovi mise koji se uvijek pjevaju na njoj. To su: Gospodine, smiluj se (Kyrie eleison), Slava Bogu na visini (Gloria in excelsis Deo), Svet i Blagoslovljen (Sanctus et Benedictus) i Jaganjče Božji (Agnus Dei). Za više detalja o ovoj temi preporučujemo naš članak gdje smo ranije pisali o njoj. No, tijekom Božića je, barem na području Zagreba i šire okolice, redovita praksa mijenjanja božićnih pučkih pjesama s tim dijelovima. Postavlja se pitanje, s obzirom da je ordinarij integralni dio svete mise, može li se on tek tako zamijeniti nečim drugim? O tome su već razni naši autori izrazili svoje mišljenje, pa vas upućujemo na njihove tekstove o ovoj temi. Jedan autor govori da se to odlukom i dozvolom biskupske konferencije (ne navodeći navod, niti datum i godinu, što je u ovakvim važnim stvarima kao što je liturgija izrazito bitno) smije te donosi "idealan raspored" zamjenskih popijevaka kojega bi se trebali držati zborovođe. Jedan drugi autor, pak navodi jasno kako liturgijske odredbe to ne dozvoljavaju te uopće ne spominje navodnu "odluku" i "dozvolu" biskupske konferencije. Praksa je, kao što vidimo da su se i u samoj zagrebačkoj katedrali pjevale božićne pjesme umjesto ordinarija. No, kako je to moguće ako to prema drugom navedenom autoru krši liturgijske odredbe.

Stvar je dosta složena i povezana je s činjenicom da se nekada do 1969. redovito u svim župama služila misa, danas poznatija kao tradicionalna latinska misa (TLM, koristit ćemo dalje u tekstu ovu skraćenicu). U njoj je postojala jasna razlika između pjevane mise (missa cantata) i tihe mise (missa lecta). Ponovno vas upućujemo na članak o kojemu smo već detaljnije pisali o tome te koji će pomoći u daljnjem razumijevanju ovog teksta. Na pjevanoj misi pjevao se ordinarij (Gospodine, Slava itd.) i proprij mise (Ulazna, Gradual, Aleluja ili Tractus, Ofertorij, Pričesna pjesma) i to isključivo na latinskom jeziku i na tekst rimskog misala te najčešće gregorijanskim napjevom. Za razliku od pjevane mise, tiha misa u pravilu je bez pjevanja, no s vremenom je Crkva dozvolila da se pjevaju himni ili moteti i popijevke na latinskom, popijevke i himni na živom ,narodnom, govornom jeziku ili da orgulje sviraju solo. Glazba ovdje ima više dekorativnu ulogu, nego li onu da je ona sastavni dio obreda mise. U vremenu dok se još služio TLM, izdan je stari Hrvatski crkveni kantual (dalje u tekstu: HCK) (1934.) . U njemu se za tihu misu donose razne pučke popijevke koje su prikladne za različita doba crkvene godine te različite dijelove mise. Pučke popijevke, pogotovo u seoskim župama služile su kao svojevrsna kateheza, što se događa na pojedinom djelu mise. Tako je svaka popijevka ili pojedina kitica popijevke odgovarala pojedinom dijelu mise, npr. adventska popijevka Padaj s neba sadrži sljedeće kitice: 

 

1. Padaj s neba, roso sveta, padaj s rajske visine!

Vapijahu starog svijeta duše čiste pravedne.

Otvori se, zemljo mila, da iz plodnog tvoga krila

u taj sretan, blažen čas svemu svijetu nikne spas. (ova kitica je očita parafraza ulazne pjesme 4. nedjelje došašća i zavjetne mise bl. Djevice Marije, u našem narodu poznate i kao zornice: Rorate caeli desuper)

2. Već se bliži vrijeme blago, već se bliži onaj čas

kad će izić Sunce drago, svanut svemu svijetu spas.

Svani, dane, i noć skrati, sini sunce, i povrati

Bogu čast na visini, svijetu mir na nizini. (ova pjesma parafraza je Slave te se pjeva dok svećenik na tihoj misi moli Slavu- po analogiji i ostale kitice)

3. Svjetlo Božje, daru lijepi siđi s Božjeg krila dol’,

Um prosvijetli, volju krijepi, liječi duše tešku bol.

Jači u nas vjeru svetu, koju Isus donije svijetu,

Svaki da to djeluje, što u srcu vjeruje. (Ova kitica parafraza je Vjerovanja)

4. Sve na svijetu, Bože blagi, dare ti prikazuje,

Primi i taj dar predragi koji puk tvoj žrtvuje:

Pod prilikom kruha, vina krv i tijelo tvoga Sina,

Neizmjerne cijene dar, stavlja tebi na oltar. (Ova kitica prikladna je za ofertorij)

5. Složi glas svoj, dušo moja, sa nebeskim četama,

Pjevajte mu, usta moja, koji je nad zvijezdama!

Sve što bješe i sve što je, sve je puno slave tvoje,

Sve te diči i slavi, Oče vječne Ljubavi! (Ova kitica parafraza je molitve Svet)

Tako je i za božićno vrijeme popijevka Kyrie Eleison odgovarala vremenu dok svećenik pristupa oltaru (pučki Kyrie/Gospodine odgovara pristupu, odnosno dok svećenik pristupa oltaru, prije ulazne pjesme, bez obzira što on molitvu Kyrie Eleison moli nakon toga), dok je pak popijevka Svim na zemlji bila prikladna kao parafraza Slave. 

To na tihoj latinskoj misi nije bio problem, jer je svećenik ionako sve te dijelove pročitao potiho. No sa novom misom, cjelokupni kontekst se mijenja. Briše se razlika između tihe i pjevane mise te svećenik više ne moli potiho niti proprij niti ordinarij mise. Tako da sve ovisi o zboru hoće li ili neće ti dijelovi biti otpjevani. Proprij ionako više nije obavezan i može se zamijeniti prikladnom popijevkom koju je odobrila biskupska konferencija (a popis takvih popijevki za novus ordo misu nalaze se u pjesmarici Pjevajte Gospodu pjesmu novu), dok misni ordinarij bi trebao ostati fiksan. Što znači da je po sebi teška zloporaba i ordinarij mise prilagođavati kako to čine danas takozvani "zborovi mladih" ili ga pak potpuno mijenjati kako se to radi u božićno vrijeme. S obzirom na činjenicu da vjerojatno ne postoji relevantan izvor koji bi potvrdio da je biskupska konferencija takvo što odobrila (dapače ona kada bi to i odobrila, ona bi prekoračila ono što je u trenutnoj Općoj uredbi rimskog misala određeno te je vjernik pozvan i dužan joj tu pružati otpor) ili bilo koji drugi izvor, uključujući i navodni breve koji je papa Pavao VI. dao kardinalu Franji Šeperu da se smije misni ordinarij mijenjati božićnim popijevkama (takav breve nitko još nije pronašao niti objavio, stoga može se pretpostaviti kako je to još jedna u nizu "rekla- kazala" priča), zaključak je kako se misni ordinarij na današnjoj novoj misi nikako ne smije mijenjati božićnim popijevkama. Na TLMu se smiju pjevati samo na tihoj misi i to samo Kyrie Eleison i Svim na zemlji, dok bi se za Svet i Jaganjče već trebali uzeti neke druge parafraze tih dijelova koje HCK nudi.

No, to nipošto ne znači da naša hrvatska božićna tradicija nije vrijedna. U njoj su vrijednost prepoznali i oni koji su te naše najvrjednije božićne popijevke priredili za mješoviti zbor i izdali u Hrvatskom crkvenom kantualu. Njih je vrhunski harmonizirao naš hrvatski skladatelj, orguljaš i cecilijanac Franjo Dugan stariji, a ovdje ćemo proslijediti cijelu YouTube playlistu njegovih harmonizacija hrvatskih božićnih pučkih popijevaka. Osim naših hrvatskih pjesama, postoji i katolička božićna glazba na svjetskoj razini koju valja upoznati. To su prije svega korali: introitus božićne dnevne mise Puer natus est, zatim gradual Viderunt omnes, istoimeni Communio, aleluja Dies sanctificatus i ofertorij Tui sunt caeli, himan večernje Jesu Redemptor Omnium, himan Puer natus in Bethlehem, koral Adeste fideles (u svijetu je mnogo poznatija ritmizirana inačica), marijanska antifona kroz vrijeme Došašća i Božića te skroz do Svijećnice Alma Redemptoris Mater (svečana i jednostavnija inačica). 

Od poznatijih božićnih pjesama u svijetu izdvajamo: Stille nacht, Cantique de Noel, Coventry carol itd. Postoji još bezbroj primjera!

Uz pravu katoličku svetu i pobožnu glazbu proživite ovaj blagdan Božića kao i naredno božićno vrijeme, čuvajući se duha konzumerizma kao i lažnog božićnog duha s kojim su povezane pjesme koje promiču lažni pacifizam i lažnu humanističku promasonsku viziju svijeta u kojoj su svi i dobri i zli povezani tajnom niti ignorirajući potpuno kako pravog mira nema sve dok Krist ne zavlada našim srcima i u našem društvu! A naš Kralj je došao na ovaj svijet prije više od 2000. godina kao novorođeno malo djetešce iz krila Djevice, Majke i Suotkupiteljice Marije bez koje je nemoguće doprijeti do Isusova Presvetog Srca! Stoga suobličimo sve svoje brige i patnje s našim Novorođenim Kraljem i molimo ga da zavlada u našim srcima, potom u svojoj Crkvi i na cijelom svijetu. To će donijeti svijetu i Crkvi mir, a ne lažni kompromisi koji su ionako samo privremeni i zamagljuju vid ljudima!

Kako čovjekovo udaljavanje od Boga utječe na prirodan red u glazbi?

Glavno obilježje kvalitetne glazbe je prirodan red koji postoji u njoj. Kako bi to dokazali donosimo sljedeće primjere iz različitih razdoblja glazbene povijesti:

Srednji vijek

Renesansa 

Barok

Klasicizam

Romantizam

Navedeni primjeri premda različiti ipak sadrže nešto što ih povezuje, a to je savim logičan niz tonova skladanih u nekoj ljestvici. Iz primjera u primjer vidimo kako je glazba od razdoblja do razdoblja prošla neki svoj organski razvoj (pod time ne smatramo da je nužno neka glazba iz jednog razdoblja bolja nego u drugom, dapače kao što smo naveli gregorijanski koral ostaje uzorom ne samo svete glazbe, nego i prave umjetnosti općenito), iz jednoglasja razvilo se višeglasje, iz starocrkvenih ljestvica u kojima su skladani gregorijanski koral i renesansna polifonija razvili su se suvremeni tonaliteti dur i mol, instrumenti su se razvijali, harmonijski jezik se obogaćivao novim harmonijama... No sve to nije utjecalo na sam temelj, a to je tonalitet (u starijoj glazbi modalitet). Možemo povući paralelu i u crkvenoj povijesti: liturgija je doživljavala svoj organski razvoj, neke stvari kroz povijest su se dodavale (poput molitva u podnožju oltara ili Leonovih molitava), ubačeni su novi sveci u kalendar i sl. Nauk i teologija su se također razvijali od patrističkih otaca, sv. Tome Akvinskog, sve do neoskolastičke teologije i fra Reginalda Garrigouea Lagrangea u 20. st.. Proglašavane su nove dogme te su se produbljivala tumačenja starih dogmi, no ipak dogma (kao i tonalitet u glazbi) nije se nikada mijenjala. Temelj Crkve- nauk Isusa Krista i apostolska Tradicija uvijek su tu bili prisutni. S postepenim udaljavanjem od Boga, najprije u protestantskoj pobuni, zatim udaljavanjem filozofije (za koju sv. Toma kaže da je službenica teologije) od katolicizma (Descartes, Locke, Kant, Voltaire i sl.), francuske revolucije i Napoleona s kojima je začeta nova promasonska i protukatolička Europa i umjetnost je malo, po malo bila lišena svog smisla. Tako starija glazba baroka i klasicizma uvelike je logična i vođena razumom, dok u romantizmu sve više počinju prevladavati emocije i tako se jasna forma (oblik) glazbenog djela sve više i više počinje gubiti. Tonalitet se sve više i više širio do svojih krajnjih granica koje je u konačnici proširio Wagner. Glazba je iz svoje pretežito funkcionalne i praktične uloge sve više postajala sredstvo za izražavanje umjetnikovih vlastitih ideja koje nisu uvijek bile dobre i moralne (bilo je toga i prije romantizma, no ne u tolikoj mjeri). Premda je u to vrijeme postojao Bruckner, koji je bio praktični katolik te je kroz svoja djela izražavao katoličku vjeru, na brojne druge skladatelje, npr. Verdija i Bizeta, uvelike je utjecao bezbožni duh vremena. Impresionisti su, premda zadržavši tonalitet, počeli slobodno koristiti disonance i sve više se udaljavali od tradicionalne harmonije.

No, pravu revoluciju ipak prvi je napravio Arnold Schoenberg koji je rođen 13. Rujna 1874. prije 150 godina. U mladosti je skladao predivna tonalna djela, no u jednom trenu odbacio je tonalitet. Zanimljivo je da ovo njegovo djelo datira iz 1908., godinu dana nakon što je sveti papa Pio X. osudio modernizam u teologiji. Svatko čuje da se ovo djelo uvelike razlikuje od prošlih navedenih djela, nema temelja, odnosno tonaliteta, stoga zvuči hladno, strašno, no prije svega besmisleno, kao što i moderan čovjek u svojoj odsutnosti od Boga je izbezumljen od svojih ispraznih buncanja. Tako su i teološki modernisti koje je 1907. osudio papa Pio X. odbacili sam temelj, dogmu, Evanđelje. Oni su svaki aspekt naše vjere pokušali racionalizirati, tako je i njihova teologija hladna, bezbožna. Dovoljno je pogledati njihove nasljednike na većini, ako ne i svim današnjim teološkim učilištima gdje sve vrvi od hereza. Modernizam koji se infiltrirao u Crkvu infiltrirao se i u samu crkvenu glazbu. Dovoljno je poslušati orguljaše Messiaena, Duprea ili pak kod nas Klobučara, kako bi se vidjelo da se ova glazba uvelike razlikuje od npr. Frescobaldija, Guillmanta , Brucknera, Dugana itd. Ovakva glazba kao i neki još modernizmi zborske glazbe, oslobođeni su bilo kakve sakralnosti koju možemo naći najprije kod renesansne polifonije. Moderna glazba, poput moderne arhitekture, baš zato što je u svojoj srži revolucionarna i protubožja nespojiva je s katoličkom vjerom. 

Kao reakcija na ovakav hladan, bezbožan racionalizam moderne postkoncilske teologije javlja se drugi ekstrem, a to je preveliki naglasak na emocije. Tako su vjera i pobožnost kod današnjih mnogih iskrenih i revnih katolika izrazito emocionalno nabijeni.

Puno tih istih stvarno revnih mladih katolika pronađe svoje utočište u raznoraznim karizmatskim zajednicama te premda mnogi od njih stvarno iskreno ljube Gospodina i žele rasti u svetosti, nažalost nemaju dovoljno spoznaje kako je takva duhovnost plitka i devijantna. Proizlazi iz protestantskog sektaštva, točnije pentakostalizma, ljudi koji nemaju niti valjano krštenje.

Mnoge često zavedu krive interpretacije pojmova vjere, ufanja i ljubavi. Nije svejedno hoćeš li o ljubavi slušati od svetog Alfonsa ili kakvog protestantskog propovjednika. Baš kao što je ljubav veza savršenstva [Kol 3,14] te ona prožima sve ostale kreposti koje u njoj nalaze svoj napredak i svoj bitak, tako ni ta ljubav ne može biti ljubav ako nije proizašla iz svoga izvora - Boga; Kako? - Objavom, tj. Katoličkim Naukom, vjerom od Boga objavljenoj po Crkvi koja je nezabludiva.

Zato kaže Apostol: 

Ali ako i mi, ili anđeo s neba navijesti vam evanđelje drukčije, nego što vam navijestismo, neka bude proklet! (Gal 1,8)

Ako i pomislite kako neki nekatolički propovjednik "gori" za Isusa te kako on mora biti od Boga jer je tako zapaljen, poslušajte sv. Atanazija, crkvenog naučitelja koji govori:

Tkogod se želi spasiti, treba ponajprije čuvati katoličku vjeru.

Ako je tko ne čuva cjelovitom i neokrnjenom, nesumnjivo će vječno propasti.

(Iz Atanazijevog Vjerovanja)

Nije nerazumljivo da se zbog postkoncilske krize u kojoj je disciplina svećenika svedena gotovo na nulu te je revnost katoličkog klera ugašena mnogi nepoučeni katolici danas priklanjaju svemu i svakome, samo da ima "žara", da se "gori". No to je, predragi, najlakši put u herezu i kriva mišljenja. 

Nemojte to nikako dopustiti, jer, đavao je lukav i zna kako ponuditi ruku kako bi vas kasnije gurnuo u provaliju. Nadnaravni fenomeni u Crkvi uvijek su bili provjeravani propitivanjem pravovjerja dotične osobe i ako se ustanovi da osoba ima devijacije na području ispovijedanja katoličke vjere ( čega su karizmatski krugovi danas prepuni) to je bio znak da nije od Boga. Dapače, smatralo se đavolskim djelom. Zato kaže bl. Marija od Utjelovljenja:

Zanosi, viđenja i otkrivenja nisu siguran argument za Božju prisutnost ili pomoć pojedinoj duši. Kolike smo vidjeli da su bili zavedeni takvom vrstom viđenja? Iako su ona bila razlog za obraćenje ili čak spasenje nekih duša, to je ipak strategija zlog duha kome je zadovoljavajuće izgubiti nekolicinu da bi zadobio mnoštvo.

Baš kao što se zbog šnicle neće ubiti tele, tako nije prikladno niti za jednu pozitivnu stvar koja zaista i postoji na takvim susretima okarakterizirati cijelu stvar valjanim  katoličkim susretom.

Također, fenomeni poput "govora u jezicima", "dar ozdravljenja" i slično zapravo uopće ne moraju dolaziti od Boga. Ako baš hoćete, svi ozbiljni egzorcisti će vam reći da je prvi znak opsjednuća taj da osoba govori jezikom kojeg ne poznaje. A događalo se da su te izljeve nepoznatih jezika za vrijeme nekih karizmatskih susreta identificirali su kao hule ljudi koji bi prepoznali te prisutne jezike. 

Ako osoba prima "nadnaravne darove" koje ni sveci nisu primali, a ne znaju za osnovnu katoličku dogmu Extra Ecclesiam nulla salus (Izvan Crkve nema spasenja) krajnje bi vrijeme bilo za razlučivanje duhova.

Iako je točno da Bog dijeli darove kome i kako hoće, činjenica je da neke darove koje je davao nekolicini svetaca neće dati slabima u vjeri (onima koji ne poznaju temelje katoličke vjere). Jer, time bi ih samo izložio još većoj opasnosti; Bog daje darove onima za koje zna da će ih Njegovom milošću biti sposobni nositi, iako su ti darovi preteška odgovornost i ogromna muka za onoga koji ih je primio.

Potražite sveca koji je primio takve čudesne darove od Boga a da nije na tijelu trpio kao nitko u njegovom dobu i nećete ga naći. A isti koji danas kažu da "primaju" mnoge darove, ne znaju osnove katoličke vjere o davanju zadovoljštine i o patnji. Od patnje se bježi i samo se govori o ozdravljenjima i kako Bog uistinu želi sve ozdraviti.

A što se tiče ozdravljenja, ona također nisu garancija Božjeg djelovanja, također, jedan od elemenata koji može ukazati na prijevaru jest taj da ta ozdravljenja nisu trajna, bolest se kad tad vrati, ponekad u još gorem obliku. Neki karizmatici i sami priznaju da dobar broj izlječenja koja se dogode za vrijeme njihovih skupova nisu trajna. Naravno, to ne znači da osoba ne može moliti iz srca i doista biti uslišana, nego upozoravamo da ne dajete laicima da na vas polažu ruke i mole za vaše zdravlje. Oni nad vama nemaju duhovni autoritet i takvim dopuštanjem možete lako omogućiti pristup zlodusima u svoj život.

Istu stvar primjećujemo u glazbi, onoj glazbi koja je uzor toj glazbi karizmatskog pokreta, a to je ništa drugo nego banalna i jeftina pop glazba od nekoliko akorada i ponavljajućeg mantrajućeg ritma, koja u ljudima nerijetko budi strast. Naime, strasti su pokreti osjetilne težnje, koji proistječu iz imaginacije dobra ili zla i uzrokuju tjelesnu promjenu. Ovdje je važno redom naglasiti sljedeće: takva glazba, zbog svoje površnosti i umjetničke slabe vrijednosti ima puno veću vjerojatnost djelovanja na osjetilne težnje, nego na sam duh. A znamo što su sveci govorili o osjećajima i tko njima ima pristup (sam Zli). Dalje, takvi osjetilni pokreti proizlaze iz imaginacije dobra (u ovom slučaju Boga i Njegovih atributa) kojeg im taj tekst servira. Međutim, te pjesme su iznimno teološki plitke i nerijetko krivovjerne, pogotovo one koje dolaze od protestantskih autora i ne možemo zanemariti kako je ta imaginacija dobra zapravo kriva, jer je teologija teksta nekatolička, ili vrlo slabo katolička. Za primjer, pogledajte himne koji su pisali sv. Ambrozije ili sv. Toma Akvinski pa ih usporedite s današnjim pjesmama u modernim crkvama.

Dalje, uzrokuju tjelesnu promjenu. E, ovdje dolazimo da onog manifestnog dijela u kojem mnogi brkajući pojmove, miješaju djelovanje osjetilne težnje i Duha Svetoga. Mnogi, ne znajući za ovaj poredak koji smo sad naveli, misle kako je ta tjelesna promjena (trnci, ushitno veselje, prividni mir, ježenje) nadnaravno djelovanje Duha Svetoga a ustvari je tjelesna promjena proizvedena pokretima osjetilne težnje pod pogrešnom imaginacijom dobra koje je Bog i Njegovi sveti atributi.

Već smo u prethodnim tekstovima spominjali kako je takva glazba u svojim glazbenim elementima gotovo jednaka pop svjetovnoj glazbi. A nerijetko je takva vrsta glazbe, u općem smislu, zbog svoje velike ritmičnosti povezana s duhom bluda što svjedoče i tekstovi koji su uglavnom u rasponu od ljubavnih do otvoreno erotskih.Takva glazba nema što raditi u životu bilo kojeg ozbiljnog vjernika katolika, o čemu smo već pisali. No, ona se javlja kao drugi ekstrem hladne atonalne glazbe Schoenberga ili Stockhausena. 

Gdje nema Boga nema ni ravnoteže razuma i emocija. Ovakvi ekstremi koje smo vidjeli u glazbi danas se javljaju i u svakodnevnom životu gdje se abnormalne pojave poput homoseksualizma ili trasgender ideologije promoviraju sa svih strana, a sve je to produkt čovjekova udaljavanja od Boga.

Stoga obratimo se ponovno Gospodinu, činimo pokoru (što je sinonim za obraćenje) i oboružajmo se pravom glazbom koja će nam pomagati u našem duhovnom i svakodnevnom životu. Neka nam u svemu tome pomogne i zagovor svete Cecilije koju smo nedugo proslavili!

Crkvena je glazba molitva, mora stoga imati svojstva molitve

Mogli bismo reći kako bi mnogi današnji katolici, pročitavši ovakav naslov, kimnuli glavom davši potvrdnu reakciju. Načelno, svi bi potvrdili kako je pjevanje u crkvi te crkvena glazba zapravo molitva i kako je ona, kao takva, uzdignuće duše Bogu te da je to zapravo i njezina jedina svrha. No, bi li baš svi mislili na isto? Čini se da ne. Otkatko je lex orandi promijenjen s Novus Ordo misom i novom teologijom, očito je kako se i lex credendi crkvene zajednice izmijenio sukladno tome i danas smo dobili zbrku u kojoj kad jedan nešto kaže, drugi shvati kako on to hoće. Tko god je malo upućeniji, znat će da je taj problem vrlo nekatolički jer je Crkva jedna i jedna je njezina vjera. Tako opet naglašavamo kako je put u biti jednostavan - vratiti se na ono što je Crkva oduvijek naučavala i vjerovala,  ne ravnati se po svom osobnom nahođenju, jer to nije katoličanstvo. 

Sve te subjektivizme i neposluhe istini svojom je svetom pronicljivosti sveti papa Pio X. sažeo u raskrinkavanju hereze modernizma, protiv koje se tako žestoko borio. Prepoznavši krakove te kobne hereze i u glazbi, dao je jasne katoličke smjernice za crkvenu glazbu u svom motupropriju Tra le sollecitudini te tako dao veliki zamah u njezinoj obnovi.

No, vratimo se na naslov bloga.

O ovoj temi pisao je još 1912. Cecilijanac franjevac u časopisu Sveta Cecilija te je kratko opisao kako je prava crkvena glazba uistinu molitva. Proći ćemo malo kroz njegov članak i vidjeti u kakvim se zapravo problemima danas nalazimo s obzirom na pitanje crkvene glazbe općenito. Krenimo s nekim njegovim mislima:

Pravo je imao predsjednik talijanskih Cecilijanaca, kada je glazbu nazvao osobitim darom Duha Svetoga, jer je ona osobiti način, kojim da Bogu hvale uzdajemo, molimo Ga oproštenje i milosti. Ovo je svrha i molitve, stoga nije čudo, što je Crkva već u svojim prvim počecima glazbu sa molitvom družila, istu joj svrhu pripisivala i samom je molitvom smatrala. Ako je glazba molitva, mora imati i svojstva molitve. Vidimo, koja su svojstva molitve, da uzmognemo zaključiti, kakova mora biti prava crkvena glazba.

Piše dalje; 

Poglavita svojstva molitve jesu ova: iskrenost, sabranost, poniznost i pouzdanje.

Glazba mora biti iskrena, to jest iz srca proizlaziti. Ludo je i pomisliti, da će Bog primiti zahvale ljudi i uslišati njihove prošnje, ako mu ove ne dolaze iz srca čista i iskrena. Neiskrenost je odurna ljudima, kako ne mora biti nemila Bogu?

Zvuči kao nešto na što se modernisti i ljudi u karizmatizmu pozivaju, no, idemo vidjeti što dalje kaže:

Nabožna muzika, veli Galli, bila je i uvijek će biti samo ona, koja svojom čistoćom i veličanstvom stila, iskrenošću i bistrinom ideja, te svim svojim ideogijskim kretnjama udaljuje od nas svako zemaljsko nagnuće, 

koja u nama uzbudjuje čuvstva slična onima, koji nas obuzimlju u časovima uzdizanja naše duše Božanstvu."

Ovo vrlo podsjeća na riječi koje je izrekao i bl. Ivan Merz:

Crkvena glazba ne smije u nama buditi nikakve burne i strastvene osjećaje, makar nam se ona i činila kao nekakav polet Bogu jer se mi u tome samo varamo i padamo u nezdravu teatralnost, u afektivnu sladunjavost koja se brzo raspline u nekakav nejasani neodređen osjećaj koji mnogo može naštetiti mladim dušama.  (Odlomak iz Važnost crkvenog pjevanja, Lit. kut. 5, POSESTRIMSTVO, Zagreb, siječanj 1923., 1./br. 5, str. 84-86)

Kaže dalje Cecilijanac:

Sentimentalna, frivolna, djetinjska glazba nije iskrena, jer iz srca ne proizlazi niti do srca dopire; ne samo da ona nije čista, nego često potiče na strasti. Zgodno je rekao dr. Witt.na katoličkom sastanku god. 1867. u Innsbrucku: Glazba može pobuditi sveta čuvstva i osjećaje, a može i nećudoredne strasti. Glazba ima svoje riječi svoj jezik, ona govori srcu i zato, ako je prosta, trivijalna, djeluje baš kao i frivolan govor, dapače još jače. Ona je još opasnija od govora, jer se frivolan govor odmah prepoznaje, dok se ideja glazbena često skriva, teško se prepoznaje." To je razlog, što je koncil tridentinski odredio, da se svaka glazba, koja bilo u orguljanju bilo u pjevanju izriče nešto frivolnog ili nečistog, iz crkve izbaci.

Ukratko rečeno, današnja "kršćanska", "worship" glazba koja sadrži iste glazbene elemente kao i mainstream pop glazba, ne može biti iskrena, ona ne može istinski uzdizati dušu. Poruka ljudima sklonima takvoj modernoj glazbi u crkvi, naročito u karizmatizmu, bila bi, dakle, sljedeća:

Da, glazba mora biti iskrena, iz srca proizlaziti, no, postoje precizne katoličke upute i smjernice kad je nešto iskreno i iz srca, a današnja moderna, pop (svjetovna) glazba u crkvi ne prolazi te upute i utječe na dušu i osjećaje jednako kao kakva svjetovna glazba te je kao takva opasna! 

Svi značajniji katolički autori pišu kako glazba ne smije buditi strast, nego uzdizati duh. Mnogi ljudi ovo brkaju i tu je srž problema.

Sličnim riječima zaključuje i Cecilijanac:

Glazba, da bude iskrena, mora biti ozbiljna i objektivna. Ova svojstva njezina proizlaze i odatle, što je ona odredjena za uzveličanje obreda, pa mora imati njihova svojstva. Kao što je bogoslužje sveto, ozbiljno i objektivno, tako i glazba mora biti sveta. (,,i stoga isključiti svaku svjetovnost ne samo u sebi istoj, nego i u načinu, kako je od izvadjatelja prikazana") tj. ozbiljna i objektivna

O iskrenosti još kaže:

Više nego li skladateljima imalo bi se preporučiti pjevačima, da paze kako pjevaju, jer oni mogu svaku najiskreniju i najpobožniju glazbu svojim neiskrenim i nepobožnim pjevanjem iznakaziti.

Odavde se lako da iščitati kako je ta iskrenost zapravo objektivna, jer kako je koral ili skladba koja se izvodi ozbiljna i iskrena, tako će i pjevač biti iskren i iskreno djelovati na slušatelje onoliko koliko točno pjeva. Usporedimo to samo s današnjim pop pjesmicama u crkvi u  kojima se toliko ukrašava modernim ukrasima, nerijetko i ženskim zavodničkim manirima, da je nakana u najmanju ruku diskutabilne iskrenosti. Nerijetko će koji mladić prije pomisliti kako je djevojka koja izvodi neku pjesmu šarmantna, nego će čak i pomišljati na taj, iako trivijalni tekst nabožnog karaktera.

Zaključne riječi o iskrenosti:

Pošto je glazba molitva, moraju je pjevači izvadjati sa iskrenim čuvstvom, nježnim osjećajem, s uvjerenjem, da molitva puka, cijele Crkve ovisi onaj čas o njihovim usnama i diže se poput miomirisnog tamjana sve do prijestolja Previsokog, da opet sidje obogaćena milosrdjem nebeskim, kako to govori liturgična formula. Ono što je u pjevanju čisto svjetskog, što je samoljublje, težnja da se pokaže, moleća glazba brižno izbjegava znajući, da inače ne siže do nebesa."

A da bi naglasio njezinu ozbiljnost, kaže sljedeće : 

Jer je crkvena glazba molitva, skladatelj je mora duboko ćutjeti i pisati je, da se tako izrazim, klečeći

Drugi element glazbe kao molitve je sabranost. O njoj kaže ovako:

Sabrana će biti, ako je mirna i dostojanstvena. Stoga glazba ne smije poticati vjernike na ples u crkvi.

Slično je i s pljeskanjem, o čemu je govorio i bl. Alojzije Stepinac:

Prije svega, dragi vjernici, molim vas da se u crkvi okanite svakoga pljeskanja jer u crkvi jedina čast ide Bogu jedinome, i nikomu drugomu." (propovijed na marijabistričkom proštenju, Zagrebačka katedrala, 1946.)

Bogu se, naravno, čast u crkvi iskazuje iskrenom i pobožnom molitvom i javnim bogoslužjem, liturgijom, koje je crkveno pjevanje sastavni dio. Nerijetko se susrećemo danas s problemom pljeskanja izvođačima, što je samo kršenje maloprije spomenutog kriterija iskrenosti i sada spomenute sabranosti.

O sabranosti još kaže:

„Ništa ne smije ulaziti u crkvu, što smeta ili samo umanjuje pobožnost i bogoljubnost vjernika; ništa, što izravno oskvrnjuje dostojnost i svetost svih obreda i stoga nedostojno kuće molitve i veličanstva Božjeg."" Isključena su s toga iz orkestra sva bučeća glazbala, a tamburicama i gradskim glazbama u crkvi mjesta ne smije biti!

Po uzoru na lažnu inkulturaciju danas se u crkvi mogu naći tamburice  koje su oduvijek smatrane profanim glazbalima, a gradska glazba su limeni puhači koje je kao i udaraljke i klavir sv. Pio X. eksplicitno osudio za upotrebu u Crkvi ;

Strogo je zabranjeno da t. zv. limene glazbe sviraju u crkvi. Samo u pojedinom slučaju, uz pristanak mjesnog Ordinarija, moći će se dozvoliti ograničeni izbor t. zv. limenih glazbala, prikladan okolini, ali samo uz uvjet, da je i kompozicija i pratnja sastavljena u dostojnom stilu i sličnom sviranju orgulja. (Tra le sollecitudini, VI.,20.)

Iako tada nije bilo u upotrebi gitara i sintisazjera, jasno je da se analogno za današnje vrijeme i to uključuje. Zapravo, to je samo još jedan level modernizma više od tamburica, udaraljki i limenih puhača

Treći element glazbe kao molitve jest poniznost.

Lako je shvatljivo to osobito svojstvo crkvene glazbe. Čovjek, stvor, hvale uzdaje svomu Stvoritelju i moli Ga nove milosti. Kad skladatelj ili pjevač znajući ovo pomisli na uzvišenu svoju službu, mora se napuniti svetim strahom i ponizno stupati pred veličanstvo Božje. To su razumjeli oni sveti ljudi, koji su koral sastavili, stoga u njemu nalazimo samo sabranost, ozbiljnost i poniznost. Kolko li nema pjevača, koji pjevaju samo da pjevaju ili da pokažu svoju vještinu, a za svete obrede deveta ih briga! Gdje je ono strahopočitanje, što od njih zahtijeva Crkva, kad im povjerava toli uzvišenu službu? Oni moraju paziti, da pjevaju duhom sabranim i srcem smjernim, a ne gledati okolo, da li se drugi dive njihovom glasu.

Četvrti i posljednji element glazbe kao molitve jest pouzdanje.

Pouzdanje je u Boga jedno od glavnijih uslova molitve, stoga i crkvene glazbe. Bog je naš Stvoritelj i Otkupitelj, On je naš predobri Otac. Zašto da se strašimo svog Oca milost prositi? Ipak na žalost ljudi kao da nemaju dosta pouzdanja u svog Boga. Dokaz nam je tomu Lisztova „Missa choralis". U „Agnus Dei (D mol) miserere se pjeva hromatičnom ljestvicom. Tu se pokazuje uprav ropski strah i nepouzdanje u milosrdje Božje. Da pokaže,kako još uvijek s nekim nepouzdanjem gleda, svršava sa polukadencom. Uzmimo naprotiv koralni „Requiem." Koje tu pouzdanje izbija iz svakoga stavka! Crkva znade, da je čovjeku umrijeti radi grijeha. Ne ljuti se stoga na Boga, nego se prilagodjuje Njegovoj svetoj volji; moli Ga za duše pokojnika, da ih oslobodi muka i privede u rajsko uživanje. Koji želi znati, kako se izrazuje u glazbi vruća molitva i sinovsko pouzdanje, neka prouči Offertorium ove mise. Crkva ne puza sa strahom i nepouzdanjem pred veličanstvom Božjim, nego kao pravo dijete moli pouzdano dobrog Oca, da joj udijeli proseću milost.

(Citati preuzeti iz članka objavljenog u časopisu Sveta Cecilija: Crkvena je glazba molitva, mora stoga imati svojstva molitve!, Cecilijanac franjevac, 1912., broj 5-6)

Iako ovo objašnjenje zadnjeg elementa ne znači puno neglazbenicima, njima je dovoljno da vide s čim su se oni nekada bavili i što su bili njihovi problemi i da uvide koja je to "kamilica" za ono s čime se mi danas borimo. 

Ono što se za sam kraj može reći jest to kako je prijekopotrebno shvatiti glazbu kao molitvu! Kaže sv. Augustin tko pjeva, dvaput moli. Baš kao što je molitva tradicionalno opisana kao uzdignuće uma k Bogu te kako je ona ne samo vokalna, nego i duboko unutarnja, misterij sjedinjenja Boga i čovjeka, tako je i glazba misterij koji valja istražiti istom metodom kao što istražujemo i samu molitvu. Baš kao što je u  dubine molitve neozbiljno  ući bez crkvenih naučitelja, poput sv. Ivana od Križa, sv.Tome i ostalih velikana, tako je u glazbu nezbiljno ući bez svetih otaca poput sv. Ambrozija, sv. Grgura Velikog i ostalih koji su obilježili vjeru katoličku svojim nadahnućima odozgor u stvaranju istinske, katoličke, crkvene glazbe! Odmaknimo se već jednom od protestantizma i pentakostalizma u katoličkim crkvama koji nisu vidjeli ničeg katoličkog te se okrenimo onome što je jednom na Petru- Stijeni utemeljeno i što vrata paklena neće nadvladati!

Doprinos Franje Dugana hrvatskoj crkvenoj glazbi

Na jučerašnji dan 11. rujna 1874. prije 150 godina u Krapinici kraj Zlatara rođen je naš veliki skladatelj i orguljaš Franjo Dugan stariji. Osnovnu školu pohađao je u Zajezdi gdje se prvi puta oduševio zvukom orgulja u mjesnoj župnoj crkvi. Kao gimnazijalac u Zagrebu učio je svirati orgulje od Vatroslava Kolandera, tadašnjeg orguljaša zagrebačke katedrale kojega je 1889. godine naslijedio kao glavni orguljaš u crkvi sv. Petra, Vlaška ulica, Zagreb. Kratko je bio u zagrebačkom sjemeništu, no nakon prve godine teologije napušta ga i upisuje studij matematike i fizike koji završava u Zagrebu. 1906. godine uz pomoć pomoćnog zagrebačkog nadbiskupa Jurja Posilovića osnovano je Cecilijino društvo, a Dugan je uz tadašnjeg katedralnog zborovođe Filipa Hajdukovića te Milana Zjalića i Mirka Novaka bio jedan od osnivača. Cecilijanski pokret teži svesrdnoj obnovi sakralne glazbe po uzoru na gregorijanski koral i polifoniju, nasuprot svjetovnim tendencijama baroka, klasicizma i romantizma, a u Hrvatskoj se primarno fokusirao na obnovi crkvene pučke popijevke kako bi se melodije oslobodile trivijalnosti i svjetovnosti. Sljedeće godine Društvo obnavlja i časopis Sveta Cecilija u kojem je Dugan sve do 1943. bio urednik glazbenog priloga. 1908. Dugan je diplomirao kompoziciju u Berlinu, a 1912. nakon smrti svojeg učitelja Kolandera postaje titularnim orguljašom zagrebačke katedrale sve do svoje smrti. Od 1920. sve do svojeg umirovljenja 1941. na zagrebačkoj muzičkoj akademiji predaje razne kolegije: kontrapunkt, fuga s imitacijom i kanonom, nauk o glazbalima, analiza glazbenih oblika, gregorijanski koral, akustika, kompozicija i orgulje. Zadnje godine bio je i rektor akademije. Povodom 70. rođendana Dugan prima od Vlade NDH priznanje za svoj prosvjetni rad zbog čega ga po završetku rata komunistički Sud časti osuđuje na devet mjeseci zabrane javnog rada te isključenje iz JAZU, čiji je član još od 1919. godine. Nakon duge i teške bolesti umire u zagrebačkoj bolnici Sv. Duha 13. prosinca 1948. godine. 

Hrvatski crkveni kantual 

Duganovi učenici bili su i drugi poznati skladatelji crkvene glazbe i orguljaši poput: Franje Lučića, fra Anzelma Canjuge, fra Kamila Kolba, Rudolfa Taclika... Sve njihove skladbe i/ili  harmonizacije možemo pronaći u Hrvatskom crkvenom kantualu (1934.) koji svojim širokim izborom kvalitetnih, umjetnički vrijednih popijevaka s bogatom harmonizacijom (najviše ih je harmonizirao upravo Dugan) za mješoviti zbor je definitivno hrvatsko umjetnički najvrednije ostvarenje na području sakralne glazbe. 

Ovo je do sada naš najveći i najbolji zbornik ove vrste, visoke umjetničke kvalitete. Na njemu su radili naši najbolji stručnjaci cecilijanci, na čelu s prof. Fr. Duganom st. Sve popijevke i originalne i pučke, doista su dotjerane i harmonizirane na neki način u polifonom stilu tako da su strani stručnjaci ostali zadivljeni nad ovolikim glazbenim blagom i umjetničkom obradom kakve nemaju ni veliki kulturni narodi Evrope. (Preuzeto iz članka Anđelka Milanovića: Stota godišnjica Cecilijanskog pokreta objavljenog u časopisu Sveta Cecilija, Zagreb, 1969.)

Dugan kao skladatelj

Iako je skladao orkestralna i komorna djela, ipak su mu daleko poznatija djela na polju sakralne glazbe. Prije svega izdvajamo njegovo najpoznatije djelo, motet Molitva za mješoviti zbor. Uistinu veličanstveno djelo koje svakako preporučujemo poslušati! Zatim je tu popijevka Kako krasno svršuje se koja se pjeva za blagdan Uzašašća i naredno vrijeme sve do nedjelje Duhova. Melodija je uzvišena i zanimljiva te podsjeća na melodije iz naših starijih pjesmarica poput Cithare Octochorde iz koje je Dugan harmonizirao popijevke. Još jedno njegovo zanimljivo vokalno djelo je himan Srcu Isusovom O srce ljubav rani te, zbilja predivno djelo. Za one koji su glazbeno pismeni svakako preporučujemo da se zaviri u arhivu starih časopisa Sveta Cecilija, gdje se mogu naći njegove druge brojne skladbe na hrvatskom i na latinskom jeziku. Nadamo se kako će netko danas/ sutra izvesti i snimiti ta djela.

Što se tiče djela za orgulje izdvojit ćemo najprije njegove preludije (predigre), interludije (međuigre) i postludije (zaigre) na crkvene pučke popijevke. Premda su to iznimno kratke i na prvu se čine kao banalne skladbe, ipak su napisane virtuozno te bi ih prosječan orguljaš itekako trebao navježbati ako ih misli izvoditi na misi.

Prenosimo preludij  na božićnu pjesmu Kyrie Eleison, poslušajte zatim odmah nakon toga njegovu harmonizaciju te pjesme i na kraju postludij. Zatim poslušajte orguljaški preludij, harmonizaciju, interludij i postludij božićne pjesme Rodio se Bog i čovjek te nakon toga preludij, harmonizaciju i postludij pjesme Kada zvijezda divna koja se pjeva u vremenu Bogojavljenja.

Na kraju izdvajamo njegovu Predigru i varijacije na adventsku pjesmu (Ptičice lijepo pjevaju) za orgulje. Sastoji se od 3 djela: predigra (preludij), varijacije i završetak (postludij).

Od njegovih samostalnih orguljaških djela izdvajamo: Preludij u C- duru, Uvod i fuga u f- molu i Toccata u g-molu.

Harmonizacija gregorijanskog korala i pučkih popijevaka

Ono u čemu se Dugan na polju sakralne glazbe istaknuo još više negoli skladatelj je svakako harmonizacija (postupak u kojem se melodiji koja se nalazi u najvišem glasu sopranu, dodaju preostala 3 glasa: alt, tenor i bas). Sve njegove harmonizacije mogu se naći u gore navedenom Hrvatskom crkvenom kantualu, stoga svakako preporučamo glazbeno pismenim čitateljima da zavire u tu knjigu i pogledaju njegove harmonizacije korala i pučkih pjesama. 

Harmonizacija korala je u stilu klasične harmonije, tonalna, koriste se i sekundarne dominantne. Razumijemo da ima kritičara koji smatraju da se koral ipak treba drukčije harmonizirat kako se ne bi izgubio modalitet, donekle se slažemo s tim kritikama i neke harmonizacije uistinu su "pregrube" za koral, ali opet su (za razliku od nekih modernih pokušaja harmonizacije korala) stručno i znalački napisane te ako koral naginje tonalnosti čak i nevjerojatno pašu (npr. romantično harmoniziran Sanctus iz IX. mise cum jubilo). Nažalost, audio i video primjere nemamo.

No, ono što je svakako zanimljivo i što po našem sudu Dugana čini nenadmašivim su harmonizacije pučkih popijevaka. Harmonije su u pravilu savršeno pogođene na mjestima gdje trebaju biti te se sasvim logično izmjenjuju. Koristi se i kontrapunkt. Sve to čini njegove harmonizacije lijepim, ali i zahtjevnim za zbor i pogotovo orguljaša. Proslijeđujemo neke njegove harmonizacije poznatih hrvatskih pučkih popijevaka kako bi i čitatelji neglazbenici iskusili kako je Franjo Dugan od najobičnijih pjesama načinio prava mala umjetnička djela, a to su: Zlatnih krila, O Marijo ti sjajna zornice, Narodi nam se , Dvorani neba, Svim na zemlji, Radujte se narodi, O Isuse ja spoznajem, Kraljice neba, Gospodin slavno uskrsnu, Uskrsnu Isus doista itd. 

Zaključak

Ljudi koji su sastavljali današnji službeni kantual Pjevajte Gospodu pjesmu novu nažalost su jednostavno izbacili mnoge lijepe Duganove harmonizacije, a nametnuli neke nove koje su premda jednostavnije, umjetnički daleko siromašnije. Primjera radi, mi smo naveli mnogo božićnih pjesama koje je Dugan harmonizirao, a u PGPN- u nema nijedne njegove harmonizacije božićnih pjesama!? Duganovi veličanstveni uvodi i harmonizacije vrlo vjerojatno su se smatrali preteškim za prosječnog orguljaša, stoga ih je trebalo maknuti iz službenog kantuala. No, po našem mišljenju to je samo običan izgovor s kojim su glazbeni modernisti (među njima je svakako najradikalniji Klobučar), alergični na lijepo, zdravo i logično nametnuli svoj nekvalitetan glazbeni jezik. Stoga crkvenim orguljašima i zborovima savjetujem uvijek da se vrate harmonizacijama iz Hrvatskog crkvenog kantuala te lijepom i kvalitetnom glazbom daju dostojnu hvalu Bogu! 

Anton Bruckner i njegova vjera

Na jučerašnji dan 4. rujna 1824., prije 200 godina rođen je glazbeni velikan Anton Bruckner. Razdoblje u kojem je djelovao jest glazbeni romantizam, no ono što uvelike razlikuje njega od ostalih poznatih glazbenika iz tog razdoblja je njegov molitven život te prožetost katoličke vjere u mnogim njegovim djelima, radilo se o sakralnim djelima ili pak svjetovnim simfonijama. Njegov otac bio je seoski učitelj i orguljaš u Ansfeldenu u Austriji, mjestu gdje je Anton rođen. On mu je davao prve poduke iz orgulja. U dobi od 13 godina umire njegov otac te mladi Anton odlazi u augustinski samostan sv. Florijana (mjesto Sankt Florian, Austrija) gdje se obrazovao nekoliko godina kao zborski dječak. Kasnije, u odrasloj dobi postao je orguljaš u istoimenom samostanu te se i danas tamo nalaze "Brucknerove orgulje" na kojima je improvizirao. Prije svake improvizacije upravljao bi molbu Svevišnjemu. Istu stvar radio je i prije komponiranja! Prema njemačkom muzikologu Friedrichu Blumeu (1893.– 1975.):

  

Nema skladatelja u 19. stoljeću koji je toliko čvrsto bio ukorijenjen u življenu, iskrenu pobožnost te kojemu su molitva, ispovijed, sakrament (vjerojatno se misli na sakramentalan život, op. prev.) i vjera bili u tolikoj mjeri važni elementi. (Constantin Floros, Anton Bruckner: The Man and the Work, prijevod na engleski Ernest Bernhardt-Kabisch [Frankfurt am Main: PL Academic Research, 2015], 48.) 

Mladi pisac i kritičar Max Graf opisuje dojmove s jednoga Brucknerova predavanja: 

Tijekom predavanja oglasila su se zvona za Anđeo Gospodnji, a Bruckner je odmah kleknuo da moli. Nikada nisam vidio nikoga da moli kao što je to činio Bruckner. Činilo se kao da je preobražen, obasjan iznutra. Njegovo staro seljačko lice, puno bezbrojnih bora koje su ga prekrivale poput brazda u polju, postalo je lice svećenika. Kao i mnogi seljaci iz alpskih pokrajina Austrije, Bruckner je imao rimski profil, a kad bi molio ili kad bi svirao fragmente nove simfonije na klaviru (što je također bila molitva), njegovo lice poprimilo bi veličanstvenost koja je podsjećala na biste starih rimskih careva. No, njegov izraz najbolje se može usporediti s onim apostola na Giottovim slikama. (Putting Bruckner in Context, The Irish Times, objavljeno 4. listopada 2002.) Isto tako, kako su prenijeli mnogi njegovi učenici, znao bi iznenada nestati tijekom privatnih lekcija da se moli, posebno ako su obližnja crkvena zvona zvonila za Anđeo Gospodnji. (Hans-Hubert Schönzeler, Bruckner [Wien: Musikwissenschaftl. Verl., 1970], 137.) 

Kakav dojam je na Brucknera ostavljala stara pretkoncilska liturgija Velikog tjedna, svjedoči nam njegov učenik Friedrich Eckstein: 

Povremeno je govorio o drhtajima koje je u njemu izazivala liturgija Velikog petka i o misteriju noći s Velikog četvrtka na Veliki petak, pri čemu bi mu crte lica... poprimile potpuno izmijenjen izraz straha i bolne ushićenosti. (Constantin Floros, Anton Bruckner: The Man and the Work, prijevod na engleski Ernest Bernhardt-Kabisch [Frankfurt am Main: PL Academic Research, 2015], 49.) 

Kao mnogi drugi veliki majstori klasične glazbe i Bruckner je napisao 9 simfonija (postoji i njegova "nulta" simfonija, djelo koje je sam odbacio, ali nije uništio), a posljednju devetu simfoniju posvetio je "mojem ljubljenom Bogu". U dobi od 72 godine, umire 11. listopada 1896. godine u Beču te je pokopan u samostanu sv. Florijana ispod svojih orgulja.

Kako biste sami iskusili Brucknerovu živu vjeru i odnos s Bogom koji se odražava kroz njegove skladbe svakako preporučujemo poslušati njegova sljedeća sakralna djela: Os justi, Christus factus est, Locus iste, Tota pulchra es i Ave Maria.

Zaključujemo citatom koji nam donosi sam skladatelj Bruckner: 

Žele da skladam na drugačiji način; mogu, ali ne smijem. Među tisućama drugih, Bog je meni podario talent. Jednoga dana, dat ću račun za sebe. Kako će Otac u raju mene suditi ako sam slijedio druge, a ne Njega? (Preuzeto s članka R. J. Stovea: Anton Bruckner and God, 2. 8. 2015.) 

Tako i mi potičemo da sve što god radite, radite u zajedništvu sa Srcem Isusovim i Marijinim te u skrovitosti poput sv. Josipa prikazujete svoj rad Gospodinu Bogu, imajući u vidu riječi sv. Petra i apostola kojima se i Bruckner vodio: Većma se treba Bogu pokoravati negoli ljudima. (Dj 5, 29b) Nije važno samo iskoristiti talent, važno ga je iskoristiti na slavu Božju kao što su, osim Brucknera, učinili razni drugi veliki katolički skladatelji poput: Palestrine, Vittorije, Allegrija, Gallusa, Perosija, Bartoluccija itd. Nažalost, velika većina današnjih modernih "umjetnika" koristi svoj Bogom dan glazbeni talent kao sredstvo vječne propasti. Kao katolici dužni smo ih ne slijediti u njihovim pogubnim trendovima, nego se opskrbiti pravom glazbom za duh, dušu i tijelo a to su svakako gregorijanski koral, sveta rimska polifonija i ostala sakralna glazba (poput ove Brucknerove) koja svojom dubinom teksta i glazbe odražava predokus Kraljevstva Nebeskog. Noć prođe, a dan se približi. Odbacimo dakle djela tmine, a obucimo se u oružje svijetla! (Rim 13,12)