Glazba kao prava umjetnost

U prethodnom blogu, govorili smo o opasnostima današnje svjetovne, posebno pop glazbe u životu katolika, te potaknuli čitatelje na slušanje isključivo gregorijanskog korala i polifonije te spomenuli kako eventualno dobra svjetovna glazba može naći mjesta u životu jednog katolika. O tome je važno precizno progovoriti budući da zbog globalne neupućenosti mnogi današnji katolici misle da je u redu ponekad poslušati površnu pop glazbu i isti dan biti na misi gdje se pjeva gregorijanski koral te oboje odobravati. To nikako ne može biti ispravno i ljudski duh ne može pristajati uz dva gospodara, nego samo uz jednoga, po riječi Gospodinovoj, a ovdje konkretno su suprotstavljeni Duh Kristov i duh svijeta, kako kaže sv. Ljudevit Montfortski, toliko protivan Duhu Kristovu. Ne možete ujutro na misi moliti vjerovanje, a navečer pjevati "u ljubav vjere nemam" na "zabavi" s društvom. 

Ovaj blog dodatno će produbiti temu glazbe kao prave umjetnosti te donijeti neke korisne smjernice u prosuđivanju koja glazbe je dobra i poželjna za svakog katolika, a koja nije. 

Prije svega osvrnimo se na pojam glazbe. To je umjetnost zvukova. Razni zvukovi tvore sklad, a taj sklad odraz je same Božje veličine. Bog je savršena Dobrota u Samom Sebi, a odraz te Dobrote jest i Ljepota. Ako je Bog savršeno lijep, onda i umjetnost ne smije biti sama sebi svrhom, nego njezina istinska svrha mora biti pohvala Stvoritelju. 1. Knjiga Mojsijeva (Postanak) izvješćuje da je Bog svaku stvar koju je stvorio, vidio kao dobru. Et vidit Deus quod esset bonum.(Gen 1,10) Time se hoće reći kako u prirodi postoji red stvari (istina o stvarima) koji je odraz Božje veličine. Pojam istine usko je vezan uz pojam ljepote, stoga kao što postoji objektivna znanstvena istina, postoji i objektivna ljepota. Neki danas vole reći kako je ljepota u oku promatrača te se sve svodi na ukus. Prema tome netko voli slušati Brucknerove simfonije, a netko Severinu ili pak netko voli gledati Leonardovu Posljednju večeru, a netko nekakav ulični grafit. Premda ima ljudi kojima će ovaj drugi izbor biti subjektivno bolji od prvog, mislim da nitko sa zdravim razumom neće pokušati opravdati kako je ovo drugo bolje i vrjednije umjetničko ostvarenje. Ta činjenica dokazuje kako su istina i ljepota duboko povezane jedna s drugom te kako ipak postoji objektivni kriterij po kojima možemo utvrditi da je neko umjetničko djelo ljepše i vrjednije, a taj kriterij je zapravo ništa drugo nego činjenica koliko je neko djelo odraz Božje veličine. Zbog toga, čak i da nas neki legitiman stručnjak pokuša uvjeriti kako je nešto prava umjetnost, ako ne postoji prirodan red stvari u tome, to ne može biti istina.

Osvrnimo se na glavni uzor prave crkvene glazbe i prave umjetnosti općenito, a to je: gregorijanski koral. Sv. Pio X. u svom dokumentu Tra le solecitudini navodi kako je: "neka glazbena kompozicija, koja služi Crkvi, to više sveta i liturgijska, što se više svojim 

duhom, shvaćanjem i inspiracijom približuje gregorijanskom napjevu; nasuprot je to 

manje dostojna Božjega hrama, što se više udaljuje od ovog najvišeg uzora." (Tra le solecitudini, II., 3.) Gregorijanski koral se kao takav, oduvijek smatrao uzorom u glazbi europske zapadne civilizacije te su se brojni veliki glazbenici i skladatelji vraćali njemu. Na jednoglasnom grgurovskom pjevu se od 9. st. počelo graditi višeglasje koje je doseglo svoj potpuni vrhunac u 16. st., napose u djelima Palestrine, a vrijedno je isto tako spomenuti i Victoriu, Byrda, Gallusa, Allegrija itd. Od srednjega vijeka ti isti napjevi nadahnjivali su orguljaše u svojim preludijima i postludijima. Svaki puta kada su pape i koncili (o čemu će biti riječ u narednim člancima) provodili reformu sakralne glazbe, uvijek su se utjecali gregorijanskom koralu kao najvišem uzoru. Brojni veliki europski skladatelji instrumentalne klasične glazbe bili su nadahnuti gregorijanikom. (npr. Mozart koristi motiv iz korala Pange lingua u svojoj 41. simfoniji "Jupiter", motiv Dies irae je isto tako čest u djelima skladatelja) Sama takva vrsta glazbe ima svojih dodirnih točaka sa sakralnom glazbom te možemo slobodno reći kako je europska zapadna civilizacija, jedinstvena kao takva, produkt utjecaja Katoličke Crkve. 

Gregorijansko pjevanje kao jedna od vrsta starog liturgijskog jednoglasnog pjevanja iz prvih kršćanskih vremena ima svoje korijene u papi sv. Grguru I. Velikom (590.-604.) kojemu je sam Duh Sveti izravno nadahnjivao um dok je pisao korale. Zato se i lik sv. Grgura Velikog uvijek prikazivao s golubicom koja mu šapuće rajske melodije u uho. Brojni autori danas će reći kako je to pobožna legenda, no mi vjerujemo da je to istina. Gregorijansko pjevanje kao takvo je čista melodija koja nije ograničena metrom, što podsjeća na vjetar koji poput Duha Svetoga "puše, gdje hoće“ (usp. Iv 3,8) Ritam je posve podređen tekstu, koji je u 90% slučajeva uzet iz Svetoga Pisma te ima primat nad melodijom. Glazba koralu najsličnija jest sveta rimska polifonija (veliki majstori 16. i ranog 17. st.) koja je i u kasnijim vremenima baroka i klasicizma imala svoje pristaše (tzv. stillo antico). To je sakralna viseglašna a cappella glazba. Premda je od razdoblja baroka pa do cecilijanskog pokreta u 19. st. liturgijska glazba bila zagađena svjetovnim teatralnim i instrumentalnim stilom, ostalo je skladatelja vjernih stillu anticu, a bilježimo isto tako i glazbene primjere koji su uspjeli novi stil uskladiti s dostojanstvom sakralnog prostora (npr. Scarlatti- Te Joseph Celebrent, Mozart- Ave Verum, Bruckner- Tantum ergo...). Na koncu, sredinom 19. st. dolazi cecilijanski pokret kojemu je zadaća pročistiti liturgijsku glazbu. Papa bl. Pio IX. blagoslivlja pokret, a sv. Pio X. s dokumentom Tra le solecitudini odlučuje provesti reformu sakralne glazbe postavljući gregorijanski koral kao uzor. Treba napomenuti kako takav profani duh klasične glazbe 17.- 19. st., o kojem između ostalog, govori Tra le solecitudini, nije isti kao današnji profani duh, te takva glazba premda profana uistinu jest prava umjetnost.

Prava umjetnost kao takva ima svoje zakonitosti i argumente zašto je uopće umjetnost i onoliko koliko nešto izlazi van tih okvira, to postaje manje umjetnost. Ako uzmemo gregorijanski koral kao vrhovni uzor prave glazbe, onda možemo vidjeti kako je neka glazba to kvalitetnija što je tekst bolji i kvalitetniji i što više tekst prevladava nad melodijom. Zbog toga je renesansna polifonija Palestrine i Victorie vrhunska, jer daje primat tekstu. Također, tekst je uvijek bolji ako je duhovan, pogotovo iz Svetog Pisma, no ako je već i neki tekst drukčije tematike, on mora biti moralno prihvatljiv i umjetnički vrijedan. Glazbu koja čak ispunjava sve ostale dolje navedene kriterije a ima loš tekst uistinu moramo smatrati lošom i za katolika neprihvatljivom glazbom. Druga glazbena sastavnica koja je važna jest melodija: što je ona razvijenija, objektivno je glazba kvalitetnija. Skladatelji europske klasične glazbe 17.- 19. st. istaknuli su se u skladanju zanimljivih i inovativnih melodija. No, sve te melodije ne bi zvučale dobro da ih ne prati dobra harmonija. Ritam koji se razvija unutar metra, mora biti podložan melodiji i harmoniji. Tako možemo uspostaviti odnos:

1. mjesto- tekst (ako ga ima)

2. mjesto- melodija

3. mjesto- harmonija

4. mjesto- ritam

No, na početku prošlog 20.st. događa se jedna glazbena revolucija. U Americi se počinju miješati bjelačka europska glazba i crnačka afrička glazba. Plemenska glazba kao takva, ne samo afrička, obilježena je snažnim i ponavljajućim ritmovima s minimalno ili gotovo uopće bez melodije te je često u službi iskazivanja hvale raznim lažnim božanstvima. Kaže psalam Psalam 95, 5: 

omnes dii Gentium dæmonia ( Svi bogovi naroda su đavli). Prvi takvi miješani stilovi jesu blues i jazz, a 50- ih godina pojavljuje se rock te kasnije heavy metal, techno, rap i suvremena pop elektronička glazba. Tekstovi takve glazbe najčešće su nečisti, vulgarni, pozivaju na bunt, a ponekad i otvoreno sotonistički. Glazba koja ih prati je isto tako naglašenog ritma s minimalno ili gotovo nikakvom melodijom, harmonija (izuzev jazz-a i nekih pop pjesama koje imaju uistinu bogat harmonijski jezik, no kvaliteta melodije je nemjerljivo bolja u sakralnoj i klasičnoj glazbi, o tekstovima da i ne govorim) je u pravilu siromašna i ponavljajuća te potpuno prilagođena ritmu. Po svemu tome možemo zaključiti kako je pop glazba potpuna suprotnost koralu i kao takva neprihvatljiva u životu jednog katolika, neovisno o tome bio svjetovan ili duhovan tekst, dapače još je veći problem ako se na lošu glazbu nalijepi dobar i poticajan duhovan tekst. 

U Europi se također javila druga revolucija unutar same klasične glazbe. Kako je suvremeni svijet odbacio Boga, tako je izgubio i osjećaj za moralno i dobro, a samim time i za lijepo u umjetnosti. Odjednom više ne postoje nikakva pravila i nikakvi objektivni kriteriji što je lijepa umjetnost, tako da suvremena klasična glazba od impresionizma (kasno 19. st.) nadalje uporno ignorira samu prirodu glazbe i njenu svrhu spominjanu na početku članka, a samim time i postojanje Boga. Skladatelji koji su skladali stvarno ružnu i uznemirujuću glazbu (npr. Schoenberg) su mislili kako se uho samo treba naviknuti na disonancu. Do danas vidimo, kako usprkos uvjeravanjima raznih stručnjaka dobar dio običnih ljudi jednostavno ne prianja uz ovakvu modernističku glazbu, eksperiment je propao. Nažalost, ipak brojni orguljaši i skladatelji sakralne glazbe u zadnjih stotinjak godina, iz naivnosti ili zlobe (u taj dio ne ulazim), prihvatili su suvremena strujanja te ih primijenili u svojoj glazbi. Odsutsvo tonaliteta i nizanje disonance za disonancom (tenzije za tenzijom) bez ikakve potrebe za smirenjem napetosti, odsustvo je prirodnog reda stvari koji je sam Bog uspostavio te samim time i odustvo same zrake Božje ljepote. Ne treba spominjati kako je ta glazba, kao i religiozna pop glazba svojim duhom i shvaćanjem daleko od gregorijanskog korala te stoga neprikladna za liturgiju.

U prošlome blogu rekli smo kako je ideal slušati isključivo gregorijanski koral i polifoniju te to usporedili s molitvom koja je apsolutna dužnost za svakog katolika. Ponekad je dobro prošetati prirodom i diviti se ljepoti Božjoj, to možemo usporediti s veličanstvenim djelima europske klasične glazbe kroz povijest. No, prosipajući dragocjeno vrijeme i prljajući dušu u raznim svjetovnim pop pjesmicama ne može biti dobro ni za koga. Stoga, pozivamo čitatelje da potpuno izbace pop glazbu iz života, zatim neka se otvore onom istom Duhu Svetom koji je nadahnuo Grgura Velikog da sklada rajske melodije te bez predrasuda slušaju i nastoje upiti duhovne plodove prave sakralne glazbe (korala i polifonije). Kada duša postane iskusna može poslušati i koje djelo vrhunskog majstora klasične glazbe prosuđujući djelo prema svom ispravnom ukusu koji se temelji na sakralnoj glazbi. Naravno, ovime ne želimo reći kako je loše otpjevati majci pjesmu za majčin dan ili pak prijatelju pjesmu za rođendan/imendan te su naši stari imali predivnih pjesmama za takve i slične prigode, no u današnje je vrijeme apsolutno sve zagađeno svjetovnom pop glazbom koju je potrebno prepoznati i odbaciti. Apsolutno sve u našem životu mora biti podređeno Bogu kao izvoru svega dobra, a ne našem tijelu i našim požudama, stoga se varamo ako mislimo da je svejedno kojim načinom govorimo, kako se oblačimo, kakvu literaturu čitamo, kakve filmove i predstave gledamo i sl. Zato je isto tako važno da prigrlimo pravu glazbu imajući svijest da time proslavljamo Boga i divimo se Njegovoj Uzvišenosti, Dobroti i Ljepoti!