Puno ljudi odlazi svake nedjelje na misu, neki i češće, no nažalost mnogi jednostavno ne znaju ili nisu svjesni čemu prisustvuju. Što ljudima najčešće prvo padne na pamet? Gozba, slavlje, okupljanje, komemoracija Posljednje večere. No, sveta misa je Žrtva, ona ista Žrtva koju je Gospodin naš Isus Krist podnio na Kalvariji za naše spasenje. Jesu li pop pjesme, gitare, kahoni, sintići i sl. uistinu prikladni za jedan tako potresan, ali u isto vrijeme i uzvišen događaj kao što je Kristova muka i smrt na križu? Možemo li zamisliti Mariju kako pleše podno križa na neke suvremene ritmove, dok Njezin Sin pati? Nažalost problematika je puno dublja i tiče se samog uvođenja novog misala Pavla VI. 1969. godine o čemu smo već pisali u ranijem članku, te preporučili dokumentarac Mass of the ages 2 koji je u ovom slučaju nužan za bolje razumijevanje onoga o čemu ćemo sada pisati. Upravo zato preporučujemo taj dokumentarac jer nažalost nemamo toliko prostora da bi se upustili u cjelokupnu problematiku, stoga ćemo se ograničiti samo na glazbu.
Pa krenimo redom, svaka misa ima svoje stalne (ordinarij) i promjenjive dijelove (proprij) koji se na pjevanoj misi pjevaju. Ordinarij mise čine sljedeći dijelovi: Kyrie Eleison (Gospodine smiluj se), Gloria in excelsis Deo (Slava Bogu na visini), Credo (Vjerovanje), Sanctus et Benedictus (Svet i Blagoslovljen) i Agnus Dei (Jaganjče Božji). Ordinarij mise je stalan i nepromjenjiv u svakoj misi, jedino se ponekad ispuštaju Vjerovanje i Slava, što ovisi o stupnju svečanosti mise, npr. u nedjelju (osim došašća i korizme kad nema Slave) naići ćemo na cjelokupan ordinarij. Proprij mise se mijenja iz nedjelje u nedjelju, iz blagdana u blagdan, iz dana u dan, a on sadrži : ulaznu pjesmu (Introitus), gradual (u starom obredu isključivo, u novom obredu se gotovo uvijek zamjenjuje pripjevnim psalmom) i aleluja (u pokorničkim vremenima i na sprovodnim misama: tractus umjesto aleluje), pjesma kod prikazanja (Offertorium, u novom obredu ovaj dio mise zamijenjen je prinosom darova) i pričesna pjesma (Communio). Dakle, svaka nedjelja, svaki blagdan, a i svaki dan u godini ima svoju vlastitu ulaznu pjesmu, gradual, aleluju, pjesmu kod prikazanja i pričesnu pjesmu. To su gotovo uvijek retci iz Svetog pisma te se pjevaju najčešće gregorijanskim napjevom. Takva knjiga gregorijanskih napjeva koja sadrži pjevani proprij mise za cijelu crkvenu godinu naziva se Graduale Romanum te se koristi redovito u tradicionalnom obredu svete mise. Kao što vidimo Sveta Majka Crkva je točno propisala što se mora pjevati na svetoj misi. Tako u tradicionalnom rimskom obredu misa na kojoj se pjeva kompletan ordinarij i proprij naziva se pjevana misa (missa cantata), s druge pak strane misa u kojoj se ordinarij i proprij ne pjeva naziva se tiha misa (missa lecta). Na pjevanoj misi ordinarij i proprij mise se pjeva isključivo na latinskom jeziku, kod nas eventualno na crkvenoslavenskom (taj jezik nije hrvatski govorni jezik i tvrdnja da su Hrvati prije 2. vatikanskog koncila imali misu na narodnom jeziku je običan modernistički mit). Tiha misa je u pravilu stvarno tiha misa bez ikakvog pjevanja, no s vremenom je ušlo u praksu i Crkva je dozvolila da na tim misama svira orguljaš solo ili da se pjevaju neki himni i popijevke bilo na narodnom, bilo na latinskom jeziku. Kako većina u Hrvatskoj, osobito u ruralnim sredinama, nije bila upućena koralnim pjevanju i latinskom jeziku, tako su i većina "svečanih" nedjeljnih misa zapravo formalno bile tihe mise s pučkim popijevkama. Ključno je u svemu tome da su pučke pjesme rezervirane za pučke pobožnosti i tihe mise, o čemu svjedoči i naš Hrvatski crkveni kantual koji eksplicitno navodi podnaslov "Pučke pjesme za tihu misu". Dakle, samim time pjevanje na živom narodnom jeziku na pjevanoj misi u pravilu je zabranjeno. No, ipak su i ovdje postojale neke iznimke:
14. a) U Misama s pjevanjem neka se upotrebljava jedino latinski jezik, ne samo svećenik celebrant i službenici, nego i zbor odnosno vjernici. "Međutim, gdje stoljetni ili pradavni običaj zahtijeva, da se u svečanoj Misi (t,j. u Misama s pjevanjem) nakon latinski otpjevanih riječi liturgije, umetnu neke pučke
popijevke na narodnom jeziku, mjesni ordinariji mogu dopustiti, ako zbog okolnosti osoba i mjesta drže, da bi ga (običaj) bilo nerazborito ukinuti (Kan.5).
No svakako će se obdržavati zakon, koji zahtijeva da se samo liturgijske riječi ne pjevaju na narodnom jeziku, kako smo to već rekli" ("Uredba svete glazbe"
str.17, t.23). (Sveti Zbor Obreda, De musica sacra, 1958.)
Kako je u praksi to provedeno kod nas, donosi jedan liturgijski vodič iz 1961. godine:
53. Kod pontifikalnih i kod svih svečanih Misa s asistencijom, te kod pjevanih Misa u stolnim zbornim i sjemenišnim crkvama, zbor pjeva sve na liturgijskom jeziku, samo se na Prikazanje, nakon otpjevanog ili barem recitiranog Ofertorija na liturgijskom jeziku, smije otpjevati prigodna skladba na narodnom jeziku po uzakonjenom kod nas običaju (sv. Pio X 27.9.1903. n. 8: Uputa, 14 a). (Izdvojeno iz priručnika za vjernike laike koji je izdao Biskupski ordinarijat – Đakovo 1961., preuzeto sa stranice https://tradicionalnamisa.com/vodic-za-sudjelovanje-vjernika-u-svetoj-misi/ )
Dakle u Hrvatskoj, sv. Pio X. dao je dopuštenje da se kod misa kojima predsjeda biskup, svečanih misa te svih pjevanih misa u stolnim zbornim i sjemenišnim crkvama nakon otpjevanog ofertorija otpjeva još koja pučka pjesma na narodnom jeziku. Premda je možda praksa svjedočila suprotno, propisi su takvi da je pjevanje pučkih pjesama u svečanom pjevanom bogoslužju bilo izrazito ograničeno. Možda se takvi propisi mogu činiti prestrogi, no važna je sljedeća činjenica: glazba nije tu zbog naroda nego kako bi proslavljala Boga! Slušanje glazbe i meditacija o riječima koje se upravo pjevaju zasigurno još bolje uvodi čovjeka u Otajstvo Svete Misne Žrtve te je uzvišeniji način sudjelovanja na Svetoj Misi od pjevanja pučkih pjesama koje, pogotovo ako su trivijalne, ponekad uvode čovjeka u neki nepotreban zanos te ga odvlače od onoga što se događa za oltarom.
No, novi obred mise sa sobom donosi jednu revoluciju:
47. Kad se narod okupi, dok svećenik ulazi s đakonom i poslužiteljima, započne ulazna pjesma. Svrha je te pjesme otvoriti slavlje, potaknuti jedinstvo okupljenih, uvesti ih u otajstvo liturgijskoga vremena ili blagdana i pratiti hod svećenika i poslužitelja.
48. Tu pjesmu pjeva pjevački zbor naizmjence s pukom ili, na sličan način, pjevač naizmjence s pukom, ili pak cijelu pjesmu pjeva puk ili samo zbor. Može se upotrijebiti bilo antifona sa svojim psalmom iz Graduale romanum ili iz Graduale simplex, bilo neka druga pjesma koja odgovara svetomu činu, naravi dana ili vremena, s time da joj je tekst odobrila konferencija biskupa.
74. Procesiju u kojoj se donose darovi prati prinosna pjesma [usp. br. 37, b), koja traje barem sve dok se darovi ne stave na oltar. Za to pjevanje vrijede isti propisi kao za ulaznu pjesmu (usp. br. 48).
Pjesma može uvijek pratiti obred prinosa pa i onda kada nema procesije s darovima.
87. Za pričesnu se pjesmu može uzeti ili antifona iz Graduale romanum, bilo s psalmom bilo sama, ih antifona s psalmom iz Graduale simplex, ili pak neka druga prikladna pjesma koju je odobrila konferencija biskupa. A pjeva je ili samo zbor ili zbor odnosno pjevač s narodom. Ako nema pjevanja, vjernici, ili neki od njih, ili čitač ili pak sam svećenik pošto se pričesti, a prije negoli počne pričešćivati vjernike može izreći antifonu koja se nalazi u Misalu. (Rimski misal - Opća uredba, KS, Zagreb, 2004.)
Iz svega ovoga je vidljivo da je u praksi ukinuta razlika tihe i pjevane mise te se misni proprij koji je predviđen za taj dan može slobodno ignorirati. U starom obredu svećenik bi ionako privatno pročitao misni proprij, no u novom obredu on to više ne čini te u praksi proprij ostaje neizmoljen! Kako točno odrediti prikladnu "zamjensku" popijevku za onaj tekst koji se nalazi u Rimskom misalu? Premda je to dozvoljeno i "legalno", ipak nažalost nije prikladno te odgovara protestantskom duhu kojim je prožet cijeli novi obred. Nažalost, s glazbom se dogodilo isto kao i sa drugim stvarima, ovakve razvodnjene rubrike koje nude više opcija čovjek može porotumačiti kao da je on gospodar liturgije te da je pozvan biti što kreativniji. Vidimo to i na misama svećenika, premda je isti obred mise, on se radikalno razlikuje od župe do župe, od svećenika do svećenika. Netko se "strogo" drži misala, dok netko improvizira gdje god stigne. Na jednoj misi pjevaju se pučke pjesme, na drugoj misi šansone uz gitaru, sintić i kojekakve udaraljke, na trećoj misi pak svira tamburaški orkestar. Poruka je vrlo jasna: izbacili smo Boga iz središta te u središte postavili čovjeka, čemu svjedoči i nasilno razdvajanje oltara i svetohraništa i micanje svetohraništa negdje sa strane te "oltar prema puku". Dok su nekada i svećenik i narod bili usmjereni u istom smjeru prema Bogu koji je bio prisutan na oltaru i u svetohraništu, danas se svećenik okreće prema narodu koji je odjednom postao referentna točka. Ovakvom mentalitetu naravno da ne odgovaraju rigidni propisi, te se takvo nešto pogrešno naziva farizejštinom. No, ipak i u novom obredu postoji Opća uredba Rimskog misala te propisi o služenju nove mise. Tako je i za hrvatsko područje određena pjesmarica Pjevajte Gospodu pjesmu novu u kojoj se nalaze između ostalog i "zamjenske" ulazne, darovne (treba napomenuti da je ofertorij ukinut u novoj misi, tako da više ne postoji službena antifona u tom djelu mise, premda je novi Gradual donosi) i pričesne popijevke. Premda ova pjesmarica također obiluje brojnim manjkavostima što je tema za jedan zaseban članak, ipak se ni nje ne drže današnji crkveni glazbenici, barem ne "strogo". U praksi stari zborovi pjevaju neke srcedrapajuće trivijalne popijevke, dok se zborovi mladih drže prepjevanih protestantskih Hillsong hitova. Sve se to opravdava pastoralnom razboritošću, no opet ponavljamo nema ništa pastoralno u izbacivanju Boga iz središta i stavljanjem čovjeka u to isto središte, čemu svjedoče i statistike koje govore o opadanju broja ljudi koji odlaze nedjeljom na misu te sve većim opadanjem vjere u Stvarnu Prisutnost Isusa u svetoj Hostiji. Zato je vrijeme da i naši pastiri priznaju, eksperiment je propao, vrijeme je da se vratimo čvrstim temeljima koji će poduprijeti našu vjeru, a ne je stavljati na ugrozu!
Nema komentara:
Objavi komentar