Nakon što smo prošli put obradili što je uopće duhovna tj. crkvena glazba i što ona mora i u isto vrijeme ne smije imati kako bi legitimno zadobila tu kategorizaciju, vrijeme je da se malo dotaknemo i svjetovne glazbe. Nećemo utanko objašnjavati njezin postanak i razvitak, nego ćemo nastavno na temu prošlog bloga ukratko izložiti njezine opasnosti i poteškoće koje čovjek može zadobiti od onog što prosječna osoba u 21. stoljeću smatra "svjetovnom glazbom". Tako kažem, jer prosječan čovjek ne tako davno nebi smatrao svjetovnu glazbu onim što današnji ljudi, a posebno mladi pod tim izrazom podrazumijevaju.
Iako smo već ustanovili da je duhovna glazba crkvena i da uz nju još postoji i glazba profanog, tj. sekularnog podrijetla, važno je ipak naglasiti da je zapravo svaka glazba duhovna i u sebi sadrži neki duh, no pitanje je koji. Kako ovdje razlikovati duhove jednostavno je i odgovor je jednak kao u prethodnom blogu: Nauk svete Majke Crkve. To je nešto što se ne može dovoljno puta ponoviti, pogotovo u današnjem svijetu gdje je udar na dogmu tako jak.
Sv. Pio X. u Tra le sollecitudini rekao je da sveta glazba treba biti prava umjetnost. To zapravo znači da je istinska svrha umjetnosti dati slavu Bogu na onaj način na koji ju Crkva iskoristi, a Crkva upravljena Duhom Svetim po svojim pravovaljanim propisima, kako navodi isti dokument, njoj daje onaj oblik u kojem je ona, kao takva, vlastitost crkvenog izražavanja. Tako npr. gregorijanski koral ima točno svoj prepoznatljiv oblik u kojem je umjetnost zvukova tako savršeno povezana, da možemo reći da je u njemu ona zadobila maksimum u svojoj ljepoti i uzvišenosti. Upravo su ti pravovaljani propisi uzrok tomu. To se lijepo može povezati i sa životom po Božjim, tj crkvenim zapovijedima; kada bi svaki čovjek živio točno po propisima koje mu je dao Bog, koji niti može varati niti prevaren biti, bio bi do maksimuma ispunjen u svim svojim kapacitetima, kako duhovnim, tako i materijalnim. Zato je nerazumno i potpuno pogrešno misliti da su Božje zapovijedi i crkveni propisi sinonim za neslobodu i limitiranost u mogućnostima. Istina je suprotna.
I sama umjetnost ima svoje zakonitosti i argumente zašto je uopće umjetnost i onoliko koliko nešto izlazi van tih zadanih okvira, to postaje manje umjetnost. Ako gregorijanski koral postavimo kao uzor prave umjetnosti, a koral je čista melodija s ritmom prilagođenim tekstu i to usporedimo s današnjim popom, rockom, cajkama, vidimo kako je današnja glazba potpuna suprotnost, ritam prevladava nad melodijom (ako tako nešto možemo nazvati melodijom) i tekstom te potiče na razuzdanost i nečednost. Tekstovi su isto toliko trivijalni, ponavljajući, bez ikakve literarne i umjetničke vrijednosti, k tome još najčešće nečedni i vulgarni da se čovjek uistinu moze pitati: zašto ja ovo slušam?
Kada se u nešto što nije crkveno još upetlja i duh svijeta, onda dobijete pravu katastrofu i nered. Taj je nered zapravo pokazatelj kako ta glazba zapravo više i nije umjetnost, jer glazbene zakonitosti koje su joj za to potrebne ne postoje više i ona u tom kaosu postaje plodno tlo za svaku vrstu poroka koju će kroz svoje stereotipno ponavljajuće ritmove i loše tekstove promovirati. Kao što sveta glazba uzdiže duh i daje mu plodno tlo za rast u krepostima, tako ga i loša profana glazba snizuje i postaje mu plodno tlo za valjanje u svim vrstama nečistoća. Jasno je da je nered tekstova koji su nerijetko i otvoreno nečisti duboko povezan s neredom u glazbenim elementima koji na isto potiču, kroz prenaglašavanja i brze izmjene ritmova bez ikakve melodije kao baze.
Problematika današnje svjetovne glazbe jest i ta što je ona u svojoj srži zapravo tržnica duha svijeta na kojoj on puni dušu svime što nije Bog. Katoliku je to neprihvatljivo te on ne samo što bi to trebao izbjegavati, nego i prezirati.
"Ne ljubite svijeta ni što je u svijetu. Ako tko ljubi svijet, nema u njemu ljubavi Očeve. Jer što je god svjetovno - požuda tijela, i požuda očiju, i oholost života - nije od Oca, nego od svijeta. Svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka." (1 Iv 2, 15-17)
"Ne znate li da je prijateljstvo sa svijetom neprijateljstvo prema Bogu? Tko god dakle hoće da bude prijatelj svijeta, promeće se u neprijatelja Božjega." (Jak 4, 4)
Dodajmo ovome i riječi sv. Grgura Velikog od koga potječe gregorijanski koral:
"Dužni smo stoga ovaj svijet svom dušom prezirati, osobito zato što već vidimo da iščezava..." (Dijalozi, lib. IV., cap. 58.)
"Duše naime svetih preziru sve što je prolazno" (Moralium in Job, l. 26., c. 17.)
Svakom čovjeku primarni i jedini zadatak je postati svet, dopustiti Bogu da posveti njegovu dušu i učini je sebi sličnom.
Kaže sv. Ljudevit Montfortski
"Posve je sigurno da je
tvoj poziv postići svetost Božju. Tome moraju smjerati sve tvoje misli, sve tvoje riječi, svi tvoji čini, sve tvoje pokore i sva tvoja nastojanja u životu; inače se protiviš Bogu, jer ne činiš ono za što te je stvorio i radi čega te uzdržava." ( Marijina Tajna, I.,3.)
Ne samo da nam je dužnost biti svetima, nego nas Bog zato i uzdržava. Stoga nije nevažno punimo li se duhom ovoga svijeta kroz glazbu koju slušamo. Duh Sveti jest Posvetitelj, a sv. Bonaventura govori kako ljubitelji svijeta Njega ne mogu primiti te je iz toga logično zaključiti da ni oni koji se pune duhom svijeta slušajući današnju svjetovnu glazbu neće zadobiti nikakvo posvećenje iz toga, što je jedini razlog zašto ih Bog još uzdržava. I ne samo da neće zadobiti posvećenje, nego će zagaditi svoju dušu dimom svjetskim koji će još dodatno onesposobiti njihov duh da se uzdiže prema Bogu, jer, što čovjek ljubi, to ga i odgaja.
Najbolji savjet koji se katoliku može dati je da sluša samo crkvenu, katoličku glazbu, jer ona posvećuje dušu, posjeduje sve što glazba u sebi može posjedovati (već smo spomenuli kako je u njoj umjetnost zvukova dosegnula svoj maksimum), a dobru svjetovnu glazbu (pritom se naravno ne misli na Olivera, Gibonnija i slične svjetovne površnosti) eventualno poslušati ako se za to ima potrebe, no, gotovo svu današnju glazbu s tekstovima izbjegavati, jer, ne posvećuju dušu niti je uzdižu, a pred Bogom se samo to bilježi.
Lako se to može povezati i s ovim primjerom: moliti u crkvi je najljepše i to nam je dužnost, prošetati lijepom prirodom i zahvaliti Bogu na njezinoj ljepoti je ponekad poželjno, a gubiti vrijeme i pritom prljati svoje misli je ne samo nepoželjno, nego i pogubno.
Tko ima uši, neka čuje!
Nema komentara:
Objavi komentar