Križni put fra Anzelma Canjuge

Uskoro kreće korizma, vrijeme kada se postom i molitvom pripremamo za Sveto Trodnevlje i sam blagdan Uskrsa. U to vrijeme osobito je omiljena pobožnost vjernika i križni put. Jedan naš hrvatski svećenik i glazbenik fra Anzelmo Canjuga također je, poput brojnih svećenika nakon Drugog svjetskog rata i partizanskog "oslobođenja" Hrvatske prošao svoj križni put te muku i smrt. Spomen na 2024. godinu već je pri kraju, a u njoj smo se spomenuli i 200. obljetnice rođenja Antona Brucknera te 150. godišnjice rođenja Franje Dugana st., a te godine navršila se i 130. godišnjica rođenja velikog skladatelja i redovnika kapucina fra Anzelma Canjuge, krsnog imena Franjo koji je rođen na dan Gospe od Čudotvorne medaljice 27. studenog 1894. godine u Budislavcu kraj Varaždina. Kao dijete oduševio se kapucinima koji su odlazili u njegovo selo u pučke misije te je tako dobio redovnički poziv. Njegov brat također je bio kapucin, a sestra mu je bila milosrdnica. Glazbu je učio kod svoga subrata fra Augustina Dujmušića te Franje Dugana starijeg, kojeg možemo nazvati praocem 2. cecilijanskog pokreta u Hrvatskoj. 1911. godine polaže privremene, a 1915. trajne zavjete te je 8. prosinca 1917. godine, na blagdan Bezgrešne, zaređen za svećenika u Senju. Zareditelj je bio biskup senjsko- modruški mons. Josip Marušić. Od 1918. do 1938. nalazio se u Varaždinu gdje je bio orguljaš, odgojitelj sjemeništaraca te kasnije gvardijan. Nakon toga odlazi u Osijek te je 29. ožujka 1947., uoči Cvjetnice, odveden u zatvor te je 11. srpnja iste godine osuđen na 16 godina prisilnog rada u Staroj Gradiški. Glavni je razlog njegova uhićenja bio taj što je napisao skladbu Za Hrvatsku na tekst Vladimira Deželića, st. koju je 1941. tijekom audijencije dao u ruke poglavniku Anti Paveliću. Svakako treba uzeti u obzir i činjenicu da je te iste godine i kardinal bl. Alojzije Stepinac pozdravio ustaški režim, no kasnije se usprotivio zločinima od strane tog istog režima. Uz glavnu kaznu, fra Anzelmo dobio je još i kaznu: "5 godina gubitka političkih prava i prava na mirovinu i pomoć socijalnog osiguranja." Canjuga je na provokacije komunističkog tužitelja na sudu ostao miran i strpljiv, što je razbjesnilo glavnog tužitelja koji je vikao: "Optuženi se tu ponaša kao nevino janje, kao da ne zna brojiti do tri, a tako veliki zločinac!". Nakon što su ga osudili na 16 godina prisilnog rada, pitali su ga ima li kakvu primjedbu, na što je on odgovorio "Nisam znao da sam toliko vrijedan. Kao i naš preuzvišeni nadbiskup Alojzije Stepinac i ja sam zaslužio istu kaznu. Ja se time ponosim." Svi su u to vrijeme bili uvjereni da je postupak namješten te da je fra Anzelmo nevin. Zatvorski uvjeti nisu ga spriječili da nastavi skladati, a njegovo posljednje djelo je misa Majci Božjoj za mješoviti zbor i orgulje koju je još započeo u Osijeku, te je napisao sve dijelove ordinarija osim Creda gdje je došao do "cuius regni non erit finis" ("čijem kraljevstvu neće biti kraja") nakon čega je preminuo 19. prosinca 1952. godine. Znakovito je da je rođen na Blagdan Gospe od Čudotvorne Medaljice, zaređen za svećenika na blagdan Bezgrešne te je preminuo u tijeku skladanja mise posvećenoj Majci Božjoj koju je tijekom života ljubio i spjevao joj predivne himne, između ostalog i predivnu popijevku na tekst Dragutina Domjanića Ljiljane bijeli. Pokopan je u Staroj Gradiški, a njegov sprovod održan je tek 27. svibnja 1969. godine koji je održao zagrebački biskup mons. Franjo Kuharić koji je, zbog neizvjesnosti njihova daljnjeg života radi toga čina, rekao tadašnjem provincijalu hrvatskih kapucina fra Serafinu Turčinu: "Ako odemo u zatvor, ići ćemo zajedno." 

Stvaralaštvo o. Anzelma Canjuge 

Fra Anzelmo Canjuga nikada nije imao formalno glazbeno obrazovanje. Kako je već gore spomenuto, glazbu je učio privatno kod Dujmušića i Dugana, no, ipak ostavio je brojan i predivan opus te je svojim djelovanjem i radom izuzetno obogatio hrvatsku crkvenu glazbu. 1916. godine u časopisu Sveta Cecilija objavio je svoju prvu skladbu Sveta Hostija koja je kasnije izdana u Hrvatskom Crkvenom Kantualu. Kao izraziti pobornik Cecilijanskog pokreta, brojne svoje skladbe ostavio je u tom Kantualu, između ostalog i jako poznate euharistijske popijevke Uzmite jedite i Sakramentu veličajnom. Još se tamo može naći i misna popijevka K tebi grne narod vjeran, moteti O salutaris Hostia i Tantum ergo, uskršnji himan Već zora rumen prosipa te himan Srcu Isosovom O Srce, žrtvo ljubavi. Kao prava franjevačka duša te redovnik kapucin, tada najstrože grane franjevaca, ostavio je dvije predivne popijevke u čast siromašku iz Asiza, a to su Čuj, sveti Franjo nas te O Franjo ranjeni. Dok je bio gvardijan kapucinskog samostana u Varaždinu, bio je izraziti štovatelj sv. Josipa. Njemu u čast ostavio je popijevke Zanatlijo tihi i Josipe, o milo ime. No, ipak njegovo najveće remek djelo je svakako već spomenuta popijevka Ljiljane bijeli, koja je, prema nekim izvorima, bila najdraža popijevka blaženom Alojziju Stepincu, predanom bistričkom romaru. Ona je nastala tako što je fra Anzelmo, vračajući se s Marije Bistrice, dozivao u sjećanje Domjanićeve stihove te na njih dodavao prikladnu melodiju. Gospi u čast ostavio je još i popijevku U Srcu Majke Marije. Već smo u našem članku o maestru Franji Duganu izdvojili Duganove predivne harmonizacije božićnih popijevaka, a njima svakako možemo pridodati i Canjuginu harmonizaciju božićne popijevke U to vrijeme godišta. Kako se približava korizmeno vrijeme izdvojit ćemo još manje poznatu, no predivnu korizmenu popijevku Bog nam posla svog koja se javlja u novom kantualu Pjevajte Gospodu pjesmu novu, a na istu se melodiju javlja i tekst Slavi, puče moj. No, Canjuga nije u opusu ostavio samo pučke popijevke. U HCK-u se nalaze i kompletni propriji (vidi naš članak na tu temu) za cijelu crkvenu godinu na melodije o. Anzelma Canjuge. Premda je on to sve pisao za misu, koja se danas naziva tradicionalna latinska misa (TLM) (vidi naš članak), i u današnjoj se novoj misi može najčešće čuti ova njegova melodija. Canjugi je očito bilo stalo da mise u Hrvatskoj budu pjevane i da se pjeva proprij, stoga je i priredio napjeve koje su mogli svladati i prosječni zborovi koji nisu bili vješti u pjevanju gregorijanskih proprija! Dodao je i pratnju za orgulje na koralan napjev koji se pjevao tijekom škropljenja naroda prije nedjeljne pjevane mise Asperges me (Poškropi me) te na napjev škropljenja u vazmeno vrijeme Vidi aquam (Vidjeh vodu). Obje pratnje nalaze se u HCK-u, a u njegovu se opusu mogu naći i orguljske skladbe. Za naše čitatelje glazbenike koji žele detaljnije upoznati Canjugina djela svakako preporučamo zaviriti u navedene linkove obaju kantuala, HCK-a i PGPN-a, kao i glazbene priloge starih brojeva časopisa Sveta Cecilija, kao i one novije, a mi ćemo još tu svakako posebno izdvojiti popis skladbi (1. i 2. dio) koji je sastavio fra Izak Špralja te objavio u časopisu Sveta Cecilija.

Za sami kraj izdvojit ćemo njegove misli o crkvenoj glazbi koje je on napisao još kao mladić 

6. ožujka 1914. 

Glazba nije zato u crkvi da čovjeka rastrese ili zabavi, nego da se čovjek sabere, podigne duh svoj i srce k Bogu, jer inače glazba gubi svoju svrhu za koju je u crkvi određena i bilo bi bolje da je u crkvi nema. Zato ću vam sada označiti dva biljega prave crkvene glazbe: prvi biljeg jest ako je nikla u crkvi i za crkvu. Skladatelj kada hoće da sklada crkvene popijevke mora si postaviti, kao da s pukom u crkvi zajedno moli, i one utiske koje onda osjeća, treba da izrazi melodijom. Tekst valja da imade pjesničku vrijednost, ali ne previsokim slogom, nego priprosto, jednostavno i lako razumljivo da izrazi pojedine čine koji se na oltaru zbivaju. Drugi biljeg se tiče melodije, koja ne smije da bude mekoputna trivijalna, već ozbiljna, dostojanstvena, sveta. Uzalud naime i najsvetiji tekst, ako je napjev po motivima neke koračnice, plesa itd. To su dva glavna biljega prave crkvene glazbe. Zato tko dobro promotri ova dva biljega, znat će dobro razlikovati čuvstva, koja se pobuđuju popijevkom i prema tome će znati si stvoriti sud o crkvenom duhu jedne popijevke. (ovaj i ostali citati preuzeti su iz knjige: Fra Anzelmo Canjuga, Šafarić, Zlatko Josip, Hrvatska kapucinska provincija, Centar Leopold Mandić, Split, 2002.) 

Fra Anzelmo je jasan, bolje je da nema glazbe u crkvi, nego da se uporno pjevaju trivijalni tekstovi i melodije koji će čovjeka u crkvi zabaviti ili rastresti te na taj ga način potpuno misaono odvojiti od Otajstva koje se događa na oltaru. Crkvena je glazba molitva, mora stoga imati svojstva molitve. Ukoliko je crkvena vlast prije koncila bdjela nad crkvenim pjevanjem te pazila da ne bi koji manjkavi pučki napjev dospio u crkvu, tim više bi se u današnje vrijeme trebali u crkvama izbjegavati ritmovi i melodije koji su proizašli iz svjetovne pop kulture. Zato na početku korizmenog vremena pozivamo drage čitatelje da počnu umirati samom sebi i svom glazbenom ukusu te probude potpuno povjerenje u Crkvu i njene odredbe, u ovom slučaju one koje se tiču sakralne glazbe. Vrijeme je da naš hrvatski narod i naši hrvatski crkveni glazbenici uzmu prave ljude, poput fra Anzelma Canjuge, za uzor te se u ovoj korizmi odreknu svaštarenja, igranja i kršenja propisa koji se tiču liturgijskog pjevanja, a nakon korizmenog hoda, moći ćemo zajedno s fra Anzelmom zapjevati Krist iz groba ustade.