Navedeni primjeri premda različiti ipak sadrže nešto što ih povezuje, a to je savim logičan niz tonova skladanih u nekoj ljestvici. Iz primjera u primjer vidimo kako je glazba od razdoblja do razdoblja prošla neki svoj organski razvoj (pod time ne smatramo da je nužno neka glazba iz jednog razdoblja bolja nego u drugom, dapače kao što smo naveli gregorijanski koral ostaje uzorom ne samo svete glazbe, nego i prave umjetnosti općenito), iz jednoglasja razvilo se višeglasje, iz starocrkvenih ljestvica u kojima su skladani gregorijanski koral i renesansna polifonija razvili su se suvremeni tonaliteti dur i mol, instrumenti su se razvijali, harmonijski jezik se obogaćivao novim harmonijama... No sve to nije utjecalo na sam temelj, a to je tonalitet (u starijoj glazbi modalitet). Možemo povući paralelu i u crkvenoj povijesti: liturgija je doživljavala svoj organski razvoj, neke stvari kroz povijest su se dodavale (poput molitva u podnožju oltara ili Leonovih molitava), ubačeni su novi sveci u kalendar i sl. Nauk i teologija su se također razvijali od patrističkih otaca, sv. Tome Akvinskog, sve do neoskolastičke teologije i fra Reginalda Garrigouea Lagrangea u 20. st.. Proglašavane su nove dogme te su se produbljivala tumačenja starih dogmi, no ipak dogma (kao i tonalitet u glazbi) nije se nikada mijenjala. Temelj Crkve- nauk Isusa Krista i apostolska Tradicija uvijek su tu bili prisutni. S postepenim udaljavanjem od Boga, najprije u protestantskoj pobuni, zatim udaljavanjem filozofije (za koju sv. Toma kaže da je službenica teologije) od katolicizma (Descartes, Locke, Kant, Voltaire i sl.), francuske revolucije i Napoleona s kojima je začeta nova promasonska i protukatolička Europa i umjetnost je malo, po malo bila lišena svog smisla. Tako starija glazba baroka i klasicizma uvelike je logična i vođena razumom, dok u romantizmu sve više počinju prevladavati emocije i tako se jasna forma (oblik) glazbenog djela sve više i više počinje gubiti. Tonalitet se sve više i više širio do svojih krajnjih granica koje je u konačnici proširio Wagner. Glazba je iz svoje pretežito funkcionalne i praktične uloge sve više postajala sredstvo za izražavanje umjetnikovih vlastitih ideja koje nisu uvijek bile dobre i moralne (bilo je toga i prije romantizma, no ne u tolikoj mjeri). Premda je u to vrijeme postojao Bruckner, koji je bio praktični katolik te je kroz svoja djela izražavao katoličku vjeru, na brojne druge skladatelje, npr. Verdija i Bizeta, uvelike je utjecao bezbožni duh vremena. Impresionisti su, premda zadržavši tonalitet, počeli slobodno koristiti disonance i sve više se udaljavali od tradicionalne harmonije.
No, pravu revoluciju ipak prvi je napravio Arnold Schoenberg koji je rođen 13. Rujna 1874. prije 150 godina. U mladosti je skladao predivna tonalna djela, no u jednom trenu odbacio je tonalitet. Zanimljivo je da ovo njegovo djelo datira iz 1908., godinu dana nakon što je sveti papa Pio X. osudio modernizam u teologiji. Svatko čuje da se ovo djelo uvelike razlikuje od prošlih navedenih djela, nema temelja, odnosno tonaliteta, stoga zvuči hladno, strašno, no prije svega besmisleno, kao što i moderan čovjek u svojoj odsutnosti od Boga je izbezumljen od svojih ispraznih buncanja. Tako su i teološki modernisti koje je 1907. osudio papa Pio X. odbacili sam temelj, dogmu, Evanđelje. Oni su svaki aspekt naše vjere pokušali racionalizirati, tako je i njihova teologija hladna, bezbožna. Dovoljno je pogledati njihove nasljednike na većini, ako ne i svim današnjim teološkim učilištima gdje sve vrvi od hereza. Modernizam koji se infiltrirao u Crkvu infiltrirao se i u samu crkvenu glazbu. Dovoljno je poslušati orguljaše Messiaena, Duprea ili pak kod nas Klobučara, kako bi se vidjelo da se ova glazba uvelike razlikuje od npr. Frescobaldija, Guillmanta , Brucknera, Dugana itd. Ovakva glazba kao i neki još modernizmi zborske glazbe, oslobođeni su bilo kakve sakralnosti koju možemo naći najprije kod renesansne polifonije. Moderna glazba, poput moderne arhitekture, baš zato što je u svojoj srži revolucionarna i protubožja nespojiva je s katoličkom vjerom.
Kao reakcija na ovakav hladan, bezbožan racionalizam moderne postkoncilske teologije javlja se drugi ekstrem, a to je preveliki naglasak na emocije. Tako su vjera i pobožnost kod današnjih mnogih iskrenih i revnih katolika izrazito emocionalno nabijeni.
Puno tih istih stvarno revnih mladih katolika pronađe svoje utočište u raznoraznim karizmatskim zajednicama te premda mnogi od njih stvarno iskreno ljube Gospodina i žele rasti u svetosti, nažalost nemaju dovoljno spoznaje kako je takva duhovnost plitka i devijantna. Proizlazi iz protestantskog sektaštva, točnije pentakostalizma, ljudi koji nemaju niti valjano krštenje.
Mnoge često zavedu krive interpretacije pojmova vjere, ufanja i ljubavi. Nije svejedno hoćeš li o ljubavi slušati od svetog Alfonsa ili kakvog protestantskog propovjednika. Baš kao što je ljubav veza savršenstva [Kol 3,14] te ona prožima sve ostale kreposti koje u njoj nalaze svoj napredak i svoj bitak, tako ni ta ljubav ne može biti ljubav ako nije proizašla iz svoga izvora - Boga; Kako? - Objavom, tj. Katoličkim Naukom, vjerom od Boga objavljenoj po Crkvi koja je nezabludiva.
Zato kaže Apostol:
Ali ako i mi, ili anđeo s neba navijesti vam evanđelje drukčije, nego što vam navijestismo, neka bude proklet! (Gal 1,8)
Ako i pomislite kako neki nekatolički propovjednik "gori" za Isusa te kako on mora biti od Boga jer je tako zapaljen, poslušajte sv. Atanazija, crkvenog naučitelja koji govori:
Tkogod se želi spasiti, treba ponajprije čuvati katoličku vjeru.
Ako je tko ne čuva cjelovitom i neokrnjenom, nesumnjivo će vječno propasti.
Nije nerazumljivo da se zbog postkoncilske krize u kojoj je disciplina svećenika svedena gotovo na nulu te je revnost katoličkog klera ugašena mnogi nepoučeni katolici danas priklanjaju svemu i svakome, samo da ima "žara", da se "gori". No to je, predragi, najlakši put u herezu i kriva mišljenja.
Nemojte to nikako dopustiti, jer, đavao je lukav i zna kako ponuditi ruku kako bi vas kasnije gurnuo u provaliju. Nadnaravni fenomeni u Crkvi uvijek su bili provjeravani propitivanjem pravovjerja dotične osobe i ako se ustanovi da osoba ima devijacije na području ispovijedanja katoličke vjere ( čega su karizmatski krugovi danas prepuni) to je bio znak da nije od Boga. Dapače, smatralo se đavolskim djelom. Zato kaže bl. Marija od Utjelovljenja:
Zanosi, viđenja i otkrivenja nisu siguran argument za Božju prisutnost ili pomoć pojedinoj duši. Kolike smo vidjeli da su bili zavedeni takvom vrstom viđenja? Iako su ona bila razlog za obraćenje ili čak spasenje nekih duša, to je ipak strategija zlog duha kome je zadovoljavajuće izgubiti nekolicinu da bi zadobio mnoštvo.
Baš kao što se zbog šnicle neće ubiti tele, tako nije prikladno niti za jednu pozitivnu stvar koja zaista i postoji na takvim susretima okarakterizirati cijelu stvar valjanim katoličkim susretom.
Također, fenomeni poput "govora u jezicima", "dar ozdravljenja" i slično zapravo uopće ne moraju dolaziti od Boga. Ako baš hoćete, svi ozbiljni egzorcisti će vam reći da je prvi znak opsjednuća taj da osoba govori jezikom kojeg ne poznaje. A događalo se da su te izljeve nepoznatih jezika za vrijeme nekih karizmatskih susreta identificirali su kao hule ljudi koji bi prepoznali te prisutne jezike.
Ako osoba prima "nadnaravne darove" koje ni sveci nisu primali, a ne znaju za osnovnu katoličku dogmu Extra Ecclesiam nulla salus (Izvan Crkve nema spasenja) krajnje bi vrijeme bilo za razlučivanje duhova.
Iako je točno da Bog dijeli darove kome i kako hoće, činjenica je da neke darove koje je davao nekolicini svetaca neće dati slabima u vjeri (onima koji ne poznaju temelje katoličke vjere). Jer, time bi ih samo izložio još većoj opasnosti; Bog daje darove onima za koje zna da će ih Njegovom milošću biti sposobni nositi, iako su ti darovi preteška odgovornost i ogromna muka za onoga koji ih je primio.
Potražite sveca koji je primio takve čudesne darove od Boga a da nije na tijelu trpio kao nitko u njegovom dobu i nećete ga naći. A isti koji danas kažu da "primaju" mnoge darove, ne znaju osnove katoličke vjere o davanju zadovoljštine i o patnji. Od patnje se bježi i samo se govori o ozdravljenjima i kako Bog uistinu želi sve ozdraviti.
A što se tiče ozdravljenja, ona također nisu garancija Božjeg djelovanja, također, jedan od elemenata koji može ukazati na prijevaru jest taj da ta ozdravljenja nisu trajna, bolest se kad tad vrati, ponekad u još gorem obliku. Neki karizmatici i sami priznaju da dobar broj izlječenja koja se dogode za vrijeme njihovih skupova nisu trajna. Naravno, to ne znači da osoba ne može moliti iz srca i doista biti uslišana, nego upozoravamo da ne dajete laicima da na vas polažu ruke i mole za vaše zdravlje. Oni nad vama nemaju duhovni autoritet i takvim dopuštanjem možete lako omogućiti pristup zlodusima u svoj život.
Istu stvar primjećujemo u glazbi, onoj glazbi koja je uzor toj glazbi karizmatskog pokreta, a to je ništa drugo nego banalna i jeftina pop glazba od nekoliko akorada i ponavljajućeg mantrajućeg ritma, koja u ljudima nerijetko budi strast. Naime, strasti su pokreti osjetilne težnje, koji proistječu iz imaginacije dobra ili zla i uzrokuju tjelesnu promjenu. Ovdje je važno redom naglasiti sljedeće: takva glazba, zbog svoje površnosti i umjetničke slabe vrijednosti ima puno veću vjerojatnost djelovanja na osjetilne težnje, nego na sam duh. A znamo što su sveci govorili o osjećajima i tko njima ima pristup (sam Zli). Dalje, takvi osjetilni pokreti proizlaze iz imaginacije dobra (u ovom slučaju Boga i Njegovih atributa) kojeg im taj tekst servira. Međutim, te pjesme su iznimno teološki plitke i nerijetko krivovjerne, pogotovo one koje dolaze od protestantskih autora i ne možemo zanemariti kako je ta imaginacija dobra zapravo kriva, jer je teologija teksta nekatolička, ili vrlo slabo katolička. Za primjer, pogledajte himne koji su pisali sv. Ambrozije ili sv. Toma Akvinski pa ih usporedite s današnjim pjesmama u modernim crkvama.
Dalje, uzrokuju tjelesnu promjenu. E, ovdje dolazimo da onog manifestnog dijela u kojem mnogi brkajući pojmove, miješaju djelovanje osjetilne težnje i Duha Svetoga. Mnogi, ne znajući za ovaj poredak koji smo sad naveli, misle kako je ta tjelesna promjena (trnci, ushitno veselje, prividni mir, ježenje) nadnaravno djelovanje Duha Svetoga a ustvari je tjelesna promjena proizvedena pokretima osjetilne težnje pod pogrešnom imaginacijom dobra koje je Bog i Njegovi sveti atributi.
Već smo u prethodnim tekstovima spominjali kako je takva glazba u svojim glazbenim elementima gotovo jednaka pop svjetovnoj glazbi. A nerijetko je takva vrsta glazbe, u općem smislu, zbog svoje velike ritmičnosti povezana s duhom bluda što svjedoče i tekstovi koji su uglavnom u rasponu od ljubavnih do otvoreno erotskih.Takva glazba nema što raditi u životu bilo kojeg ozbiljnog vjernika katolika, o čemu smo već pisali. No, ona se javlja kao drugi ekstrem hladne atonalne glazbe Schoenberga ili Stockhausena.
Gdje nema Boga nema ni ravnoteže razuma i emocija. Ovakvi ekstremi koje smo vidjeli u glazbi danas se javljaju i u svakodnevnom životu gdje se abnormalne pojave poput homoseksualizma ili trasgender ideologije promoviraju sa svih strana, a sve je to produkt čovjekova udaljavanja od Boga.
Stoga obratimo se ponovno Gospodinu, činimo pokoru (što je sinonim za obraćenje) i oboružajmo se pravom glazbom koja će nam pomagati u našem duhovnom i svakodnevnom životu. Neka nam u svemu tome pomogne i zagovor svete Cecilije koju smo nedugo proslavili!
Ne dirajte Klobučara. Što se sakralnosti njegove glazbe tiče dovoljno je pogledati propovijed koji je biskup Ivan Šaško održao na njegovoj zadušnici.
OdgovoriIzbrišiHvaljen Isus i Marija!
IzbrišiMi ovdje "ne diramo" nikoga nego samo temeljem argumenata iznosimo gotove činjenice. Dok je maestro fra Anzelmo Canjuga umro 1952. u radnom logoru gdje je završio jer je bio nepodoban režimu, dok je maestru Franji Duganu komunistički Sud časti 1944. dao 9 mjeseci zabrane javnog rada te je maestro bio isključen iz JAZU čiji je bio član bio još od 1919. godine, dok je maestro Mladen Stahuljak zbog sviranja orgulja bio optužen za "širenje mračnjaštva srednjeg vijeka" te dobio otkaz kao profesor na muzičkoj akademiji i kao orguljaš zagrebačke katedrale (nakon čega je vrlo brzo Klobučar dobio posao u katedrali) te je bio prisiljen svirati harmoniku u gradskoj kavani kako bi preživio, dotični maestro Klobučar je javno priznao da je u to vrijeme potajice vježbao orgulje u crkvi sv. Ivana Krstitelja na Novoj Vesi, kako ga ne bi netko vidio da svira orgulje u svojoj župi u sv. Petru te je bio od 1958. do 1963. suradnik Dubrava filma u Zagrebu, dakle zbog svega toga postoji sumnja da je odgovarao tadašnjem bezbožnom komunističkom režimu ili u najmanju ruku nije mu se htio suprotstaviti. Nadalje, nevjerojatno da je takav odličan kompozitor bio suradnik današnjeg službenog kantuala Pjevajte Gospodu pjesmu novu (1983.) te u njemu ostavio onakve banalne i siromašne harmonizacije pjesama te se generalno nije pobrinuo da taj kantual bude na nekoj ozbiljnoj razini. Usporedbe radi, stariji Hrvatski crkveni kantual (1934.) donosi izrazito dotjerane harmonizacije (pretežito one Franje Dugana) s dosta polifonije, uputama za tempo, dinamiku i sl., dok je PGPN s druge strane izrazito šlampavo napravljen. Ta usporedite samo Duganove i Klobučarove harmonizacije božićnih pjesama (npr. Narodi nam se ili Veselje ti navješćujem), nebo i zemlja razlika. Maestro Klobučar slovi kao veliki improvizator, zašto nigdje onda ne postoje snimke njegovih improvizacija (makar i u tom modernom ruhu) nego samo njegovih kompozicija ili pak drugih djela iz orguljaške literature? S druge pak strane postoje snimke improvizacija i Messiaena i Duprea i Cochereaua itd. Nadalje, voljeli bismo čuti što je to sakralno u njegovoj glazbi, bilo u Toccati koju smo podijelili, bilo u bilo kojoj drugoj njegovoj glazbi. Možemo se složiti da Klobučar zna vrhunski napisati melodiju, npr. njegovi psalmi Bože moj, zašto si me ostavio, Pošalji Duha svojega ili pak himan Zdravo budi, Križu sveti, no harmonija koja ih prati u pravilu je zbilja siromašna te odudara od tradicionalne zdrave klasične harmonije. A što se tiče biskupa Šaška, prije svega dotični nije glazbenik pa je upitna njegova kompetencija po tom pitanju na koju se pozivate, drugo osoba koja jedno govori te poziva na "liturgijski red" (što god to značilo danas), dok u praksi drugo radi tj. provodi isti cirkus te sudjeluje na istim cirkusima, mislim da gubi na bilo kakvoj relevantnosti. Stoga, ne oslanjajući se na mišljenje drugih, razmislite što Vam se sviđa u ovim primjerima moderne sakralne glazbe koju smo podijelili ? Koji dio Vam je u tim kompozicijama sakralan, gdje vidite poveznicu sa gregorijanskim koralom i svetom rimskom polifonijom? Vaš komentar je subjektivan i emocionalno nabijen, dok smo mi u članku i ovdje sada u odgovoru iznijeli neke jasne argumente, stoga pozivamo Vas da razgovaramo argumentirano.
Božji blagoslov i svako dobro u Kristu!
Sasko je poptuni modernist, ne znam Zasto je po bilo cemu on referenta točka
OdgovoriIzbriši