Uz blagdan Božića- smije li se misni ordinarij mijenjati božićnim pjesmama te preporuka prave katoličke božićne glazbe za slušanje

Cijenjeni i dragi čitatelji ovoga bloga koji se bavi pitanjima što je to prava i autentična sakralna glazba, a što nije, od srca Vam želimo sretan i blagoslovljen Božić! 

Svi se možemo složiti kako je hrvatska tradicija izuzetno bogata božićnim pjesmama te se one mogu čuti posvuda: kod kuće, na slavljima, čak u kafićima u raznoraznim popularnim obradama, ali i na svetoj misi. Ako redovito pohađate misu u svojoj župi te ste pažljivije slušali pjevanje na svetoj misi mogli ste zamijetiti da postoje neki stalni dijelovi mise koji se uvijek pjevaju na njoj. To su: Gospodine, smiluj se (Kyrie eleison), Slava Bogu na visini (Gloria in excelsis Deo), Svet i Blagoslovljen (Sanctus et Benedictus) i Jaganjče Božji (Agnus Dei). Za više detalja o ovoj temi preporučujemo naš članak gdje smo ranije pisali o njoj. No, tijekom Božića je, barem na području Zagreba i šire okolice, redovita praksa mijenjanja božićnih pučkih pjesama s tim dijelovima. Postavlja se pitanje, s obzirom da je ordinarij integralni dio svete mise, može li se on tek tako zamijeniti nečim drugim? O tome su već razni naši autori izrazili svoje mišljenje, pa vas upućujemo na njihove tekstove o ovoj temi. Jedan autor govori da se to odlukom i dozvolom biskupske konferencije (ne navodeći navod, niti datum i godinu, što je u ovakvim važnim stvarima kao što je liturgija izrazito bitno) smije te donosi "idealan raspored" zamjenskih popijevaka kojega bi se trebali držati zborovođe. Jedan drugi autor, pak navodi jasno kako liturgijske odredbe to ne dozvoljavaju te uopće ne spominje navodnu "odluku" i "dozvolu" biskupske konferencije. Praksa je, kao što vidimo da su se i u samoj zagrebačkoj katedrali pjevale božićne pjesme umjesto ordinarija. No, kako je to moguće ako to prema drugom navedenom autoru krši liturgijske odredbe.

Stvar je dosta složena i povezana je s činjenicom da se nekada do 1969. redovito u svim župama služila misa, danas poznatija kao tradicionalna latinska misa (TLM, koristit ćemo dalje u tekstu ovu skraćenicu). U njoj je postojala jasna razlika između pjevane mise (missa cantata) i tihe mise (missa lecta). Ponovno vas upućujemo na članak o kojemu smo već detaljnije pisali o tome te koji će pomoći u daljnjem razumijevanju ovog teksta. Na pjevanoj misi pjevao se ordinarij (Gospodine, Slava itd.) i proprij mise (Ulazna, Gradual, Aleluja ili Tractus, Ofertorij, Pričesna pjesma) i to isključivo na latinskom jeziku i na tekst rimskog misala te najčešće gregorijanskim napjevom. Za razliku od pjevane mise, tiha misa u pravilu je bez pjevanja, no s vremenom je Crkva dozvolila da se pjevaju himni ili moteti i popijevke na latinskom, popijevke i himni na živom ,narodnom, govornom jeziku ili da orgulje sviraju solo. Glazba ovdje ima više dekorativnu ulogu, nego li onu da je ona sastavni dio obreda mise. U vremenu dok se još služio TLM, izdan je stari Hrvatski crkveni kantual (dalje u tekstu: HCK) (1934.) . U njemu se za tihu misu donose razne pučke popijevke koje su prikladne za različita doba crkvene godine te različite dijelove mise. Pučke popijevke, pogotovo u seoskim župama služile su kao svojevrsna kateheza, što se događa na pojedinom djelu mise. Tako je svaka popijevka ili pojedina kitica popijevke odgovarala pojedinom dijelu mise, npr. adventska popijevka Padaj s neba sadrži sljedeće kitice: 

 

1. Padaj s neba, roso sveta, padaj s rajske visine!

Vapijahu starog svijeta duše čiste pravedne.

Otvori se, zemljo mila, da iz plodnog tvoga krila

u taj sretan, blažen čas svemu svijetu nikne spas. (ova kitica je očita parafraza ulazne pjesme 4. nedjelje došašća i zavjetne mise bl. Djevice Marije, u našem narodu poznate i kao zornice: Rorate caeli desuper)

2. Već se bliži vrijeme blago, već se bliži onaj čas

kad će izić Sunce drago, svanut svemu svijetu spas.

Svani, dane, i noć skrati, sini sunce, i povrati

Bogu čast na visini, svijetu mir na nizini. (ova pjesma parafraza je Slave te se pjeva dok svećenik na tihoj misi moli Slavu- po analogiji i ostale kitice)

3. Svjetlo Božje, daru lijepi siđi s Božjeg krila dol’,

Um prosvijetli, volju krijepi, liječi duše tešku bol.

Jači u nas vjeru svetu, koju Isus donije svijetu,

Svaki da to djeluje, što u srcu vjeruje. (Ova kitica parafraza je Vjerovanja)

4. Sve na svijetu, Bože blagi, dare ti prikazuje,

Primi i taj dar predragi koji puk tvoj žrtvuje:

Pod prilikom kruha, vina krv i tijelo tvoga Sina,

Neizmjerne cijene dar, stavlja tebi na oltar. (Ova kitica prikladna je za ofertorij)

5. Složi glas svoj, dušo moja, sa nebeskim četama,

Pjevajte mu, usta moja, koji je nad zvijezdama!

Sve što bješe i sve što je, sve je puno slave tvoje,

Sve te diči i slavi, Oče vječne Ljubavi! (Ova kitica parafraza je molitve Svet)

Tako je i za božićno vrijeme popijevka Kyrie Eleison odgovarala vremenu dok svećenik pristupa oltaru (pučki Kyrie/Gospodine odgovara pristupu, odnosno dok svećenik pristupa oltaru, prije ulazne pjesme, bez obzira što on molitvu Kyrie Eleison moli nakon toga), dok je pak popijevka Svim na zemlji bila prikladna kao parafraza Slave. 

To na tihoj latinskoj misi nije bio problem, jer je svećenik ionako sve te dijelove pročitao potiho. No sa novom misom, cjelokupni kontekst se mijenja. Briše se razlika između tihe i pjevane mise te svećenik više ne moli potiho niti proprij niti ordinarij mise. Tako da sve ovisi o zboru hoće li ili neće ti dijelovi biti otpjevani. Proprij ionako više nije obavezan i može se zamijeniti prikladnom popijevkom koju je odobrila biskupska konferencija (a popis takvih popijevki za novus ordo misu nalaze se u pjesmarici Pjevajte Gospodu pjesmu novu), dok misni ordinarij bi trebao ostati fiksan. Što znači da je po sebi teška zloporaba i ordinarij mise prilagođavati kako to čine danas takozvani "zborovi mladih" ili ga pak potpuno mijenjati kako se to radi u božićno vrijeme. S obzirom na činjenicu da vjerojatno ne postoji relevantan izvor koji bi potvrdio da je biskupska konferencija takvo što odobrila (dapače ona kada bi to i odobrila, ona bi prekoračila ono što je u trenutnoj Općoj uredbi rimskog misala određeno te je vjernik pozvan i dužan joj tu pružati otpor) ili bilo koji drugi izvor, uključujući i navodni breve koji je papa Pavao VI. dao kardinalu Franji Šeperu da se smije misni ordinarij mijenjati božićnim popijevkama (takav breve nitko još nije pronašao niti objavio, stoga može se pretpostaviti kako je to još jedna u nizu "rekla- kazala" priča), zaključak je kako se misni ordinarij na današnjoj novoj misi nikako ne smije mijenjati božićnim popijevkama. Na TLMu se smiju pjevati samo na tihoj misi i to samo Kyrie Eleison i Svim na zemlji, dok bi se za Svet i Jaganjče već trebali uzeti neke druge parafraze tih dijelova koje HCK nudi.

No, to nipošto ne znači da naša hrvatska božićna tradicija nije vrijedna. U njoj su vrijednost prepoznali i oni koji su te naše najvrjednije božićne popijevke priredili za mješoviti zbor i izdali u Hrvatskom crkvenom kantualu. Njih je vrhunski harmonizirao naš hrvatski skladatelj, orguljaš i cecilijanac Franjo Dugan stariji, a ovdje ćemo proslijediti cijelu YouTube playlistu njegovih harmonizacija hrvatskih božićnih pučkih popijevaka. Osim naših hrvatskih pjesama, postoji i katolička božićna glazba na svjetskoj razini koju valja upoznati. To su prije svega korali: introitus božićne dnevne mise Puer natus est, zatim gradual Viderunt omnes, istoimeni Communio, aleluja Dies sanctificatus i ofertorij Tui sunt caeli, himan večernje Jesu Redemptor Omnium, himan Puer natus in Bethlehem, koral Adeste fideles (u svijetu je mnogo poznatija ritmizirana inačica), marijanska antifona kroz vrijeme Došašća i Božića te skroz do Svijećnice Alma Redemptoris Mater (svečana i jednostavnija inačica). 

Od poznatijih božićnih pjesama u svijetu izdvajamo: Stille nacht, Cantique de Noel, Coventry carol itd. Postoji još bezbroj primjera!

Uz pravu katoličku svetu i pobožnu glazbu proživite ovaj blagdan Božića kao i naredno božićno vrijeme, čuvajući se duha konzumerizma kao i lažnog božićnog duha s kojim su povezane pjesme koje promiču lažni pacifizam i lažnu humanističku promasonsku viziju svijeta u kojoj su svi i dobri i zli povezani tajnom niti ignorirajući potpuno kako pravog mira nema sve dok Krist ne zavlada našim srcima i u našem društvu! A naš Kralj je došao na ovaj svijet prije više od 2000. godina kao novorođeno malo djetešce iz krila Djevice, Majke i Suotkupiteljice Marije bez koje je nemoguće doprijeti do Isusova Presvetog Srca! Stoga suobličimo sve svoje brige i patnje s našim Novorođenim Kraljem i molimo ga da zavlada u našim srcima, potom u svojoj Crkvi i na cijelom svijetu. To će donijeti svijetu i Crkvi mir, a ne lažni kompromisi koji su ionako samo privremeni i zamagljuju vid ljudima!

Kako čovjekovo udaljavanje od Boga utječe na prirodan red u glazbi?

Glavno obilježje kvalitetne glazbe je prirodan red koji postoji u njoj. Kako bi to dokazali donosimo sljedeće primjere iz različitih razdoblja glazbene povijesti:

Srednji vijek

Renesansa 

Barok

Klasicizam

Romantizam

Navedeni primjeri premda različiti ipak sadrže nešto što ih povezuje, a to je savim logičan niz tonova skladanih u nekoj ljestvici. Iz primjera u primjer vidimo kako je glazba od razdoblja do razdoblja prošla neki svoj organski razvoj (pod time ne smatramo da je nužno neka glazba iz jednog razdoblja bolja nego u drugom, dapače kao što smo naveli gregorijanski koral ostaje uzorom ne samo svete glazbe, nego i prave umjetnosti općenito), iz jednoglasja razvilo se višeglasje, iz starocrkvenih ljestvica u kojima su skladani gregorijanski koral i renesansna polifonija razvili su se suvremeni tonaliteti dur i mol, instrumenti su se razvijali, harmonijski jezik se obogaćivao novim harmonijama... No sve to nije utjecalo na sam temelj, a to je tonalitet (u starijoj glazbi modalitet). Možemo povući paralelu i u crkvenoj povijesti: liturgija je doživljavala svoj organski razvoj, neke stvari kroz povijest su se dodavale (poput molitva u podnožju oltara ili Leonovih molitava), ubačeni su novi sveci u kalendar i sl. Nauk i teologija su se također razvijali od patrističkih otaca, sv. Tome Akvinskog, sve do neoskolastičke teologije i fra Reginalda Garrigouea Lagrangea u 20. st.. Proglašavane su nove dogme te su se produbljivala tumačenja starih dogmi, no ipak dogma (kao i tonalitet u glazbi) nije se nikada mijenjala. Temelj Crkve- nauk Isusa Krista i apostolska Tradicija uvijek su tu bili prisutni. S postepenim udaljavanjem od Boga, najprije u protestantskoj pobuni, zatim udaljavanjem filozofije (za koju sv. Toma kaže da je službenica teologije) od katolicizma (Descartes, Locke, Kant, Voltaire i sl.), francuske revolucije i Napoleona s kojima je začeta nova promasonska i protukatolička Europa i umjetnost je malo, po malo bila lišena svog smisla. Tako starija glazba baroka i klasicizma uvelike je logična i vođena razumom, dok u romantizmu sve više počinju prevladavati emocije i tako se jasna forma (oblik) glazbenog djela sve više i više počinje gubiti. Tonalitet se sve više i više širio do svojih krajnjih granica koje je u konačnici proširio Wagner. Glazba je iz svoje pretežito funkcionalne i praktične uloge sve više postajala sredstvo za izražavanje umjetnikovih vlastitih ideja koje nisu uvijek bile dobre i moralne (bilo je toga i prije romantizma, no ne u tolikoj mjeri). Premda je u to vrijeme postojao Bruckner, koji je bio praktični katolik te je kroz svoja djela izražavao katoličku vjeru, na brojne druge skladatelje, npr. Verdija i Bizeta, uvelike je utjecao bezbožni duh vremena. Impresionisti su, premda zadržavši tonalitet, počeli slobodno koristiti disonance i sve više se udaljavali od tradicionalne harmonije.

No, pravu revoluciju ipak prvi je napravio Arnold Schoenberg koji je rođen 13. Rujna 1874. prije 150 godina. U mladosti je skladao predivna tonalna djela, no u jednom trenu odbacio je tonalitet. Zanimljivo je da ovo njegovo djelo datira iz 1908., godinu dana nakon što je sveti papa Pio X. osudio modernizam u teologiji. Svatko čuje da se ovo djelo uvelike razlikuje od prošlih navedenih djela, nema temelja, odnosno tonaliteta, stoga zvuči hladno, strašno, no prije svega besmisleno, kao što i moderan čovjek u svojoj odsutnosti od Boga je izbezumljen od svojih ispraznih buncanja. Tako su i teološki modernisti koje je 1907. osudio papa Pio X. odbacili sam temelj, dogmu, Evanđelje. Oni su svaki aspekt naše vjere pokušali racionalizirati, tako je i njihova teologija hladna, bezbožna. Dovoljno je pogledati njihove nasljednike na većini, ako ne i svim današnjim teološkim učilištima gdje sve vrvi od hereza. Modernizam koji se infiltrirao u Crkvu infiltrirao se i u samu crkvenu glazbu. Dovoljno je poslušati orguljaše Messiaena, Duprea ili pak kod nas Klobučara, kako bi se vidjelo da se ova glazba uvelike razlikuje od npr. Frescobaldija, Guillmanta , Brucknera, Dugana itd. Ovakva glazba kao i neki još modernizmi zborske glazbe, oslobođeni su bilo kakve sakralnosti koju možemo naći najprije kod renesansne polifonije. Moderna glazba, poput moderne arhitekture, baš zato što je u svojoj srži revolucionarna i protubožja nespojiva je s katoličkom vjerom. 

Kao reakcija na ovakav hladan, bezbožan racionalizam moderne postkoncilske teologije javlja se drugi ekstrem, a to je preveliki naglasak na emocije. Tako su vjera i pobožnost kod današnjih mnogih iskrenih i revnih katolika izrazito emocionalno nabijeni.

Puno tih istih stvarno revnih mladih katolika pronađe svoje utočište u raznoraznim karizmatskim zajednicama te premda mnogi od njih stvarno iskreno ljube Gospodina i žele rasti u svetosti, nažalost nemaju dovoljno spoznaje kako je takva duhovnost plitka i devijantna. Proizlazi iz protestantskog sektaštva, točnije pentakostalizma, ljudi koji nemaju niti valjano krštenje.

Mnoge često zavedu krive interpretacije pojmova vjere, ufanja i ljubavi. Nije svejedno hoćeš li o ljubavi slušati od svetog Alfonsa ili kakvog protestantskog propovjednika. Baš kao što je ljubav veza savršenstva [Kol 3,14] te ona prožima sve ostale kreposti koje u njoj nalaze svoj napredak i svoj bitak, tako ni ta ljubav ne može biti ljubav ako nije proizašla iz svoga izvora - Boga; Kako? - Objavom, tj. Katoličkim Naukom, vjerom od Boga objavljenoj po Crkvi koja je nezabludiva.

Zato kaže Apostol: 

Ali ako i mi, ili anđeo s neba navijesti vam evanđelje drukčije, nego što vam navijestismo, neka bude proklet! (Gal 1,8)

Ako i pomislite kako neki nekatolički propovjednik "gori" za Isusa te kako on mora biti od Boga jer je tako zapaljen, poslušajte sv. Atanazija, crkvenog naučitelja koji govori:

Tkogod se želi spasiti, treba ponajprije čuvati katoličku vjeru.

Ako je tko ne čuva cjelovitom i neokrnjenom, nesumnjivo će vječno propasti.

(Iz Atanazijevog Vjerovanja)

Nije nerazumljivo da se zbog postkoncilske krize u kojoj je disciplina svećenika svedena gotovo na nulu te je revnost katoličkog klera ugašena mnogi nepoučeni katolici danas priklanjaju svemu i svakome, samo da ima "žara", da se "gori". No to je, predragi, najlakši put u herezu i kriva mišljenja. 

Nemojte to nikako dopustiti, jer, đavao je lukav i zna kako ponuditi ruku kako bi vas kasnije gurnuo u provaliju. Nadnaravni fenomeni u Crkvi uvijek su bili provjeravani propitivanjem pravovjerja dotične osobe i ako se ustanovi da osoba ima devijacije na području ispovijedanja katoličke vjere ( čega su karizmatski krugovi danas prepuni) to je bio znak da nije od Boga. Dapače, smatralo se đavolskim djelom. Zato kaže bl. Marija od Utjelovljenja:

Zanosi, viđenja i otkrivenja nisu siguran argument za Božju prisutnost ili pomoć pojedinoj duši. Kolike smo vidjeli da su bili zavedeni takvom vrstom viđenja? Iako su ona bila razlog za obraćenje ili čak spasenje nekih duša, to je ipak strategija zlog duha kome je zadovoljavajuće izgubiti nekolicinu da bi zadobio mnoštvo.

Baš kao što se zbog šnicle neće ubiti tele, tako nije prikladno niti za jednu pozitivnu stvar koja zaista i postoji na takvim susretima okarakterizirati cijelu stvar valjanim  katoličkim susretom.

Također, fenomeni poput "govora u jezicima", "dar ozdravljenja" i slično zapravo uopće ne moraju dolaziti od Boga. Ako baš hoćete, svi ozbiljni egzorcisti će vam reći da je prvi znak opsjednuća taj da osoba govori jezikom kojeg ne poznaje. A događalo se da su te izljeve nepoznatih jezika za vrijeme nekih karizmatskih susreta identificirali su kao hule ljudi koji bi prepoznali te prisutne jezike. 

Ako osoba prima "nadnaravne darove" koje ni sveci nisu primali, a ne znaju za osnovnu katoličku dogmu Extra Ecclesiam nulla salus (Izvan Crkve nema spasenja) krajnje bi vrijeme bilo za razlučivanje duhova.

Iako je točno da Bog dijeli darove kome i kako hoće, činjenica je da neke darove koje je davao nekolicini svetaca neće dati slabima u vjeri (onima koji ne poznaju temelje katoličke vjere). Jer, time bi ih samo izložio još većoj opasnosti; Bog daje darove onima za koje zna da će ih Njegovom milošću biti sposobni nositi, iako su ti darovi preteška odgovornost i ogromna muka za onoga koji ih je primio.

Potražite sveca koji je primio takve čudesne darove od Boga a da nije na tijelu trpio kao nitko u njegovom dobu i nećete ga naći. A isti koji danas kažu da "primaju" mnoge darove, ne znaju osnove katoličke vjere o davanju zadovoljštine i o patnji. Od patnje se bježi i samo se govori o ozdravljenjima i kako Bog uistinu želi sve ozdraviti.

A što se tiče ozdravljenja, ona također nisu garancija Božjeg djelovanja, također, jedan od elemenata koji može ukazati na prijevaru jest taj da ta ozdravljenja nisu trajna, bolest se kad tad vrati, ponekad u još gorem obliku. Neki karizmatici i sami priznaju da dobar broj izlječenja koja se dogode za vrijeme njihovih skupova nisu trajna. Naravno, to ne znači da osoba ne može moliti iz srca i doista biti uslišana, nego upozoravamo da ne dajete laicima da na vas polažu ruke i mole za vaše zdravlje. Oni nad vama nemaju duhovni autoritet i takvim dopuštanjem možete lako omogućiti pristup zlodusima u svoj život.

Istu stvar primjećujemo u glazbi, onoj glazbi koja je uzor toj glazbi karizmatskog pokreta, a to je ništa drugo nego banalna i jeftina pop glazba od nekoliko akorada i ponavljajućeg mantrajućeg ritma, koja u ljudima nerijetko budi strast. Naime, strasti su pokreti osjetilne težnje, koji proistječu iz imaginacije dobra ili zla i uzrokuju tjelesnu promjenu. Ovdje je važno redom naglasiti sljedeće: takva glazba, zbog svoje površnosti i umjetničke slabe vrijednosti ima puno veću vjerojatnost djelovanja na osjetilne težnje, nego na sam duh. A znamo što su sveci govorili o osjećajima i tko njima ima pristup (sam Zli). Dalje, takvi osjetilni pokreti proizlaze iz imaginacije dobra (u ovom slučaju Boga i Njegovih atributa) kojeg im taj tekst servira. Međutim, te pjesme su iznimno teološki plitke i nerijetko krivovjerne, pogotovo one koje dolaze od protestantskih autora i ne možemo zanemariti kako je ta imaginacija dobra zapravo kriva, jer je teologija teksta nekatolička, ili vrlo slabo katolička. Za primjer, pogledajte himne koji su pisali sv. Ambrozije ili sv. Toma Akvinski pa ih usporedite s današnjim pjesmama u modernim crkvama.

Dalje, uzrokuju tjelesnu promjenu. E, ovdje dolazimo da onog manifestnog dijela u kojem mnogi brkajući pojmove, miješaju djelovanje osjetilne težnje i Duha Svetoga. Mnogi, ne znajući za ovaj poredak koji smo sad naveli, misle kako je ta tjelesna promjena (trnci, ushitno veselje, prividni mir, ježenje) nadnaravno djelovanje Duha Svetoga a ustvari je tjelesna promjena proizvedena pokretima osjetilne težnje pod pogrešnom imaginacijom dobra koje je Bog i Njegovi sveti atributi.

Već smo u prethodnim tekstovima spominjali kako je takva glazba u svojim glazbenim elementima gotovo jednaka pop svjetovnoj glazbi. A nerijetko je takva vrsta glazbe, u općem smislu, zbog svoje velike ritmičnosti povezana s duhom bluda što svjedoče i tekstovi koji su uglavnom u rasponu od ljubavnih do otvoreno erotskih.Takva glazba nema što raditi u životu bilo kojeg ozbiljnog vjernika katolika, o čemu smo već pisali. No, ona se javlja kao drugi ekstrem hladne atonalne glazbe Schoenberga ili Stockhausena. 

Gdje nema Boga nema ni ravnoteže razuma i emocija. Ovakvi ekstremi koje smo vidjeli u glazbi danas se javljaju i u svakodnevnom životu gdje se abnormalne pojave poput homoseksualizma ili trasgender ideologije promoviraju sa svih strana, a sve je to produkt čovjekova udaljavanja od Boga.

Stoga obratimo se ponovno Gospodinu, činimo pokoru (što je sinonim za obraćenje) i oboružajmo se pravom glazbom koja će nam pomagati u našem duhovnom i svakodnevnom životu. Neka nam u svemu tome pomogne i zagovor svete Cecilije koju smo nedugo proslavili!