Crkvena je glazba molitva, mora stoga imati svojstva molitve

Mogli bismo reći kako bi mnogi današnji katolici, pročitavši ovakav naslov, kimnuli glavom davši potvrdnu reakciju. Načelno, svi bi potvrdili kako je pjevanje u crkvi te crkvena glazba zapravo molitva i kako je ona, kao takva, uzdignuće duše Bogu te da je to zapravo i njezina jedina svrha. No, bi li baš svi mislili na isto? Čini se da ne. Otkatko je lex orandi promijenjen s Novus Ordo misom i novom teologijom, očito je kako se i lex credendi crkvene zajednice izmijenio sukladno tome i danas smo dobili zbrku u kojoj kad jedan nešto kaže, drugi shvati kako on to hoće. Tko god je malo upućeniji, znat će da je taj problem vrlo nekatolički jer je Crkva jedna i jedna je njezina vjera. Tako opet naglašavamo kako je put u biti jednostavan - vratiti se na ono što je Crkva oduvijek naučavala i vjerovala,  ne ravnati se po svom osobnom nahođenju, jer to nije katoličanstvo. 

Sve te subjektivizme i neposluhe istini svojom je svetom pronicljivosti sveti papa Pio X. sažeo u raskrinkavanju hereze modernizma, protiv koje se tako žestoko borio. Prepoznavši krakove te kobne hereze i u glazbi, dao je jasne katoličke smjernice za crkvenu glazbu u svom motupropriju Tra le sollecitudini te tako dao veliki zamah u njezinoj obnovi.

No, vratimo se na naslov bloga.

O ovoj temi pisao je još 1912. Cecilijanac franjevac u časopisu Sveta Cecilija te je kratko opisao kako je prava crkvena glazba uistinu molitva. Proći ćemo malo kroz njegov članak i vidjeti u kakvim se zapravo problemima danas nalazimo s obzirom na pitanje crkvene glazbe općenito. Krenimo s nekim njegovim mislima:

Pravo je imao predsjednik talijanskih Cecilijanaca, kada je glazbu nazvao osobitim darom Duha Svetoga, jer je ona osobiti način, kojim da Bogu hvale uzdajemo, molimo Ga oproštenje i milosti. Ovo je svrha i molitve, stoga nije čudo, što je Crkva već u svojim prvim počecima glazbu sa molitvom družila, istu joj svrhu pripisivala i samom je molitvom smatrala. Ako je glazba molitva, mora imati i svojstva molitve. Vidimo, koja su svojstva molitve, da uzmognemo zaključiti, kakova mora biti prava crkvena glazba.

Piše dalje; 

Poglavita svojstva molitve jesu ova: iskrenost, sabranost, poniznost i pouzdanje.

Glazba mora biti iskrena, to jest iz srca proizlaziti. Ludo je i pomisliti, da će Bog primiti zahvale ljudi i uslišati njihove prošnje, ako mu ove ne dolaze iz srca čista i iskrena. Neiskrenost je odurna ljudima, kako ne mora biti nemila Bogu?

Zvuči kao nešto na što se modernisti i ljudi u karizmatizmu pozivaju, no, idemo vidjeti što dalje kaže:

Nabožna muzika, veli Galli, bila je i uvijek će biti samo ona, koja svojom čistoćom i veličanstvom stila, iskrenošću i bistrinom ideja, te svim svojim ideogijskim kretnjama udaljuje od nas svako zemaljsko nagnuće, 

koja u nama uzbudjuje čuvstva slična onima, koji nas obuzimlju u časovima uzdizanja naše duše Božanstvu."

Ovo vrlo podsjeća na riječi koje je izrekao i bl. Ivan Merz:

Crkvena glazba ne smije u nama buditi nikakve burne i strastvene osjećaje, makar nam se ona i činila kao nekakav polet Bogu jer se mi u tome samo varamo i padamo u nezdravu teatralnost, u afektivnu sladunjavost koja se brzo raspline u nekakav nejasani neodređen osjećaj koji mnogo može naštetiti mladim dušama.  (Odlomak iz Važnost crkvenog pjevanja, Lit. kut. 5, POSESTRIMSTVO, Zagreb, siječanj 1923., 1./br. 5, str. 84-86)

Kaže dalje Cecilijanac:

Sentimentalna, frivolna, djetinjska glazba nije iskrena, jer iz srca ne proizlazi niti do srca dopire; ne samo da ona nije čista, nego često potiče na strasti. Zgodno je rekao dr. Witt.na katoličkom sastanku god. 1867. u Innsbrucku: Glazba može pobuditi sveta čuvstva i osjećaje, a može i nećudoredne strasti. Glazba ima svoje riječi svoj jezik, ona govori srcu i zato, ako je prosta, trivijalna, djeluje baš kao i frivolan govor, dapače još jače. Ona je još opasnija od govora, jer se frivolan govor odmah prepoznaje, dok se ideja glazbena često skriva, teško se prepoznaje." To je razlog, što je koncil tridentinski odredio, da se svaka glazba, koja bilo u orguljanju bilo u pjevanju izriče nešto frivolnog ili nečistog, iz crkve izbaci.

Ukratko rečeno, današnja "kršćanska", "worship" glazba koja sadrži iste glazbene elemente kao i mainstream pop glazba, ne može biti iskrena, ona ne može istinski uzdizati dušu. Poruka ljudima sklonima takvoj modernoj glazbi u crkvi, naročito u karizmatizmu, bila bi, dakle, sljedeća:

Da, glazba mora biti iskrena, iz srca proizlaziti, no, postoje precizne katoličke upute i smjernice kad je nešto iskreno i iz srca, a današnja moderna, pop (svjetovna) glazba u crkvi ne prolazi te upute i utječe na dušu i osjećaje jednako kao kakva svjetovna glazba te je kao takva opasna! 

Svi značajniji katolički autori pišu kako glazba ne smije buditi strast, nego uzdizati duh. Mnogi ljudi ovo brkaju i tu je srž problema.

Sličnim riječima zaključuje i Cecilijanac:

Glazba, da bude iskrena, mora biti ozbiljna i objektivna. Ova svojstva njezina proizlaze i odatle, što je ona odredjena za uzveličanje obreda, pa mora imati njihova svojstva. Kao što je bogoslužje sveto, ozbiljno i objektivno, tako i glazba mora biti sveta. (,,i stoga isključiti svaku svjetovnost ne samo u sebi istoj, nego i u načinu, kako je od izvadjatelja prikazana") tj. ozbiljna i objektivna

O iskrenosti još kaže:

Više nego li skladateljima imalo bi se preporučiti pjevačima, da paze kako pjevaju, jer oni mogu svaku najiskreniju i najpobožniju glazbu svojim neiskrenim i nepobožnim pjevanjem iznakaziti.

Odavde se lako da iščitati kako je ta iskrenost zapravo objektivna, jer kako je koral ili skladba koja se izvodi ozbiljna i iskrena, tako će i pjevač biti iskren i iskreno djelovati na slušatelje onoliko koliko točno pjeva. Usporedimo to samo s današnjim pop pjesmicama u crkvi u  kojima se toliko ukrašava modernim ukrasima, nerijetko i ženskim zavodničkim manirima, da je nakana u najmanju ruku diskutabilne iskrenosti. Nerijetko će koji mladić prije pomisliti kako je djevojka koja izvodi neku pjesmu šarmantna, nego će čak i pomišljati na taj, iako trivijalni tekst nabožnog karaktera.

Zaključne riječi o iskrenosti:

Pošto je glazba molitva, moraju je pjevači izvadjati sa iskrenim čuvstvom, nježnim osjećajem, s uvjerenjem, da molitva puka, cijele Crkve ovisi onaj čas o njihovim usnama i diže se poput miomirisnog tamjana sve do prijestolja Previsokog, da opet sidje obogaćena milosrdjem nebeskim, kako to govori liturgična formula. Ono što je u pjevanju čisto svjetskog, što je samoljublje, težnja da se pokaže, moleća glazba brižno izbjegava znajući, da inače ne siže do nebesa."

A da bi naglasio njezinu ozbiljnost, kaže sljedeće : 

Jer je crkvena glazba molitva, skladatelj je mora duboko ćutjeti i pisati je, da se tako izrazim, klečeći

Drugi element glazbe kao molitve je sabranost. O njoj kaže ovako:

Sabrana će biti, ako je mirna i dostojanstvena. Stoga glazba ne smije poticati vjernike na ples u crkvi.

Slično je i s pljeskanjem, o čemu je govorio i bl. Alojzije Stepinac:

Prije svega, dragi vjernici, molim vas da se u crkvi okanite svakoga pljeskanja jer u crkvi jedina čast ide Bogu jedinome, i nikomu drugomu." (propovijed na marijabistričkom proštenju, Zagrebačka katedrala, 1946.)

Bogu se, naravno, čast u crkvi iskazuje iskrenom i pobožnom molitvom i javnim bogoslužjem, liturgijom, koje je crkveno pjevanje sastavni dio. Nerijetko se susrećemo danas s problemom pljeskanja izvođačima, što je samo kršenje maloprije spomenutog kriterija iskrenosti i sada spomenute sabranosti.

O sabranosti još kaže:

„Ništa ne smije ulaziti u crkvu, što smeta ili samo umanjuje pobožnost i bogoljubnost vjernika; ništa, što izravno oskvrnjuje dostojnost i svetost svih obreda i stoga nedostojno kuće molitve i veličanstva Božjeg."" Isključena su s toga iz orkestra sva bučeća glazbala, a tamburicama i gradskim glazbama u crkvi mjesta ne smije biti!

Po uzoru na lažnu inkulturaciju danas se u crkvi mogu naći tamburice  koje su oduvijek smatrane profanim glazbalima, a gradska glazba su limeni puhači koje je kao i udaraljke i klavir sv. Pio X. eksplicitno osudio za upotrebu u Crkvi ;

Strogo je zabranjeno da t. zv. limene glazbe sviraju u crkvi. Samo u pojedinom slučaju, uz pristanak mjesnog Ordinarija, moći će se dozvoliti ograničeni izbor t. zv. limenih glazbala, prikladan okolini, ali samo uz uvjet, da je i kompozicija i pratnja sastavljena u dostojnom stilu i sličnom sviranju orgulja. (Tra le sollecitudini, VI.,20.)

Iako tada nije bilo u upotrebi gitara i sintisazjera, jasno je da se analogno za današnje vrijeme i to uključuje. Zapravo, to je samo još jedan level modernizma više od tamburica, udaraljki i limenih puhača

Treći element glazbe kao molitve jest poniznost.

Lako je shvatljivo to osobito svojstvo crkvene glazbe. Čovjek, stvor, hvale uzdaje svomu Stvoritelju i moli Ga nove milosti. Kad skladatelj ili pjevač znajući ovo pomisli na uzvišenu svoju službu, mora se napuniti svetim strahom i ponizno stupati pred veličanstvo Božje. To su razumjeli oni sveti ljudi, koji su koral sastavili, stoga u njemu nalazimo samo sabranost, ozbiljnost i poniznost. Kolko li nema pjevača, koji pjevaju samo da pjevaju ili da pokažu svoju vještinu, a za svete obrede deveta ih briga! Gdje je ono strahopočitanje, što od njih zahtijeva Crkva, kad im povjerava toli uzvišenu službu? Oni moraju paziti, da pjevaju duhom sabranim i srcem smjernim, a ne gledati okolo, da li se drugi dive njihovom glasu.

Četvrti i posljednji element glazbe kao molitve jest pouzdanje.

Pouzdanje je u Boga jedno od glavnijih uslova molitve, stoga i crkvene glazbe. Bog je naš Stvoritelj i Otkupitelj, On je naš predobri Otac. Zašto da se strašimo svog Oca milost prositi? Ipak na žalost ljudi kao da nemaju dosta pouzdanja u svog Boga. Dokaz nam je tomu Lisztova „Missa choralis". U „Agnus Dei (D mol) miserere se pjeva hromatičnom ljestvicom. Tu se pokazuje uprav ropski strah i nepouzdanje u milosrdje Božje. Da pokaže,kako još uvijek s nekim nepouzdanjem gleda, svršava sa polukadencom. Uzmimo naprotiv koralni „Requiem." Koje tu pouzdanje izbija iz svakoga stavka! Crkva znade, da je čovjeku umrijeti radi grijeha. Ne ljuti se stoga na Boga, nego se prilagodjuje Njegovoj svetoj volji; moli Ga za duše pokojnika, da ih oslobodi muka i privede u rajsko uživanje. Koji želi znati, kako se izrazuje u glazbi vruća molitva i sinovsko pouzdanje, neka prouči Offertorium ove mise. Crkva ne puza sa strahom i nepouzdanjem pred veličanstvom Božjim, nego kao pravo dijete moli pouzdano dobrog Oca, da joj udijeli proseću milost.

(Citati preuzeti iz članka objavljenog u časopisu Sveta Cecilija: Crkvena je glazba molitva, mora stoga imati svojstva molitve!, Cecilijanac franjevac, 1912., broj 5-6)

Iako ovo objašnjenje zadnjeg elementa ne znači puno neglazbenicima, njima je dovoljno da vide s čim su se oni nekada bavili i što su bili njihovi problemi i da uvide koja je to "kamilica" za ono s čime se mi danas borimo. 

Ono što se za sam kraj može reći jest to kako je prijekopotrebno shvatiti glazbu kao molitvu! Kaže sv. Augustin tko pjeva, dvaput moli. Baš kao što je molitva tradicionalno opisana kao uzdignuće uma k Bogu te kako je ona ne samo vokalna, nego i duboko unutarnja, misterij sjedinjenja Boga i čovjeka, tako je i glazba misterij koji valja istražiti istom metodom kao što istražujemo i samu molitvu. Baš kao što je u  dubine molitve neozbiljno  ući bez crkvenih naučitelja, poput sv. Ivana od Križa, sv.Tome i ostalih velikana, tako je u glazbu nezbiljno ući bez svetih otaca poput sv. Ambrozija, sv. Grgura Velikog i ostalih koji su obilježili vjeru katoličku svojim nadahnućima odozgor u stvaranju istinske, katoličke, crkvene glazbe! Odmaknimo se već jednom od protestantizma i pentakostalizma u katoličkim crkvama koji nisu vidjeli ničeg katoličkog te se okrenimo onome što je jednom na Petru- Stijeni utemeljeno i što vrata paklena neće nadvladati!