Crkvena je glazba molitva, mora stoga imati svojstva molitve

Mogli bismo reći kako bi mnogi današnji katolici, pročitavši ovakav naslov, kimnuli glavom davši potvrdnu reakciju. Načelno, svi bi potvrdili kako je pjevanje u crkvi te crkvena glazba zapravo molitva i kako je ona, kao takva, uzdignuće duše Bogu te da je to zapravo i njezina jedina svrha. No, bi li baš svi mislili na isto? Čini se da ne. Otkatko je lex orandi promijenjen s Novus Ordo misom i novom teologijom, očito je kako se i lex credendi crkvene zajednice izmijenio sukladno tome i danas smo dobili zbrku u kojoj kad jedan nešto kaže, drugi shvati kako on to hoće. Tko god je malo upućeniji, znat će da je taj problem vrlo nekatolički jer je Crkva jedna i jedna je njezina vjera. Tako opet naglašavamo kako je put u biti jednostavan - vratiti se na ono što je Crkva oduvijek naučavala i vjerovala,  ne ravnati se po svom osobnom nahođenju, jer to nije katoličanstvo. 

Sve te subjektivizme i neposluhe istini svojom je svetom pronicljivosti sveti papa Pio X. sažeo u raskrinkavanju hereze modernizma, protiv koje se tako žestoko borio. Prepoznavši krakove te kobne hereze i u glazbi, dao je jasne katoličke smjernice za crkvenu glazbu u svom motupropriju Tra le sollecitudini te tako dao veliki zamah u njezinoj obnovi.

No, vratimo se na naslov bloga.

O ovoj temi pisao je još 1912. Cecilijanac franjevac u časopisu Sveta Cecilija te je kratko opisao kako je prava crkvena glazba uistinu molitva. Proći ćemo malo kroz njegov članak i vidjeti u kakvim se zapravo problemima danas nalazimo s obzirom na pitanje crkvene glazbe općenito. Krenimo s nekim njegovim mislima:

Pravo je imao predsjednik talijanskih Cecilijanaca, kada je glazbu nazvao osobitim darom Duha Svetoga, jer je ona osobiti način, kojim da Bogu hvale uzdajemo, molimo Ga oproštenje i milosti. Ovo je svrha i molitve, stoga nije čudo, što je Crkva već u svojim prvim počecima glazbu sa molitvom družila, istu joj svrhu pripisivala i samom je molitvom smatrala. Ako je glazba molitva, mora imati i svojstva molitve. Vidimo, koja su svojstva molitve, da uzmognemo zaključiti, kakova mora biti prava crkvena glazba.

Piše dalje; 

Poglavita svojstva molitve jesu ova: iskrenost, sabranost, poniznost i pouzdanje.

Glazba mora biti iskrena, to jest iz srca proizlaziti. Ludo je i pomisliti, da će Bog primiti zahvale ljudi i uslišati njihove prošnje, ako mu ove ne dolaze iz srca čista i iskrena. Neiskrenost je odurna ljudima, kako ne mora biti nemila Bogu?

Zvuči kao nešto na što se modernisti i ljudi u karizmatizmu pozivaju, no, idemo vidjeti što dalje kaže:

Nabožna muzika, veli Galli, bila je i uvijek će biti samo ona, koja svojom čistoćom i veličanstvom stila, iskrenošću i bistrinom ideja, te svim svojim ideogijskim kretnjama udaljuje od nas svako zemaljsko nagnuće, 

koja u nama uzbudjuje čuvstva slična onima, koji nas obuzimlju u časovima uzdizanja naše duše Božanstvu."

Ovo vrlo podsjeća na riječi koje je izrekao i bl. Ivan Merz:

Crkvena glazba ne smije u nama buditi nikakve burne i strastvene osjećaje, makar nam se ona i činila kao nekakav polet Bogu jer se mi u tome samo varamo i padamo u nezdravu teatralnost, u afektivnu sladunjavost koja se brzo raspline u nekakav nejasani neodređen osjećaj koji mnogo može naštetiti mladim dušama.  (Odlomak iz Važnost crkvenog pjevanja, Lit. kut. 5, POSESTRIMSTVO, Zagreb, siječanj 1923., 1./br. 5, str. 84-86)

Kaže dalje Cecilijanac:

Sentimentalna, frivolna, djetinjska glazba nije iskrena, jer iz srca ne proizlazi niti do srca dopire; ne samo da ona nije čista, nego često potiče na strasti. Zgodno je rekao dr. Witt.na katoličkom sastanku god. 1867. u Innsbrucku: Glazba može pobuditi sveta čuvstva i osjećaje, a može i nećudoredne strasti. Glazba ima svoje riječi svoj jezik, ona govori srcu i zato, ako je prosta, trivijalna, djeluje baš kao i frivolan govor, dapače još jače. Ona je još opasnija od govora, jer se frivolan govor odmah prepoznaje, dok se ideja glazbena često skriva, teško se prepoznaje." To je razlog, što je koncil tridentinski odredio, da se svaka glazba, koja bilo u orguljanju bilo u pjevanju izriče nešto frivolnog ili nečistog, iz crkve izbaci.

Ukratko rečeno, današnja "kršćanska", "worship" glazba koja sadrži iste glazbene elemente kao i mainstream pop glazba, ne može biti iskrena, ona ne može istinski uzdizati dušu. Poruka ljudima sklonima takvoj modernoj glazbi u crkvi, naročito u karizmatizmu, bila bi, dakle, sljedeća:

Da, glazba mora biti iskrena, iz srca proizlaziti, no, postoje precizne katoličke upute i smjernice kad je nešto iskreno i iz srca, a današnja moderna, pop (svjetovna) glazba u crkvi ne prolazi te upute i utječe na dušu i osjećaje jednako kao kakva svjetovna glazba te je kao takva opasna! 

Svi značajniji katolički autori pišu kako glazba ne smije buditi strast, nego uzdizati duh. Mnogi ljudi ovo brkaju i tu je srž problema.

Sličnim riječima zaključuje i Cecilijanac:

Glazba, da bude iskrena, mora biti ozbiljna i objektivna. Ova svojstva njezina proizlaze i odatle, što je ona odredjena za uzveličanje obreda, pa mora imati njihova svojstva. Kao što je bogoslužje sveto, ozbiljno i objektivno, tako i glazba mora biti sveta. (,,i stoga isključiti svaku svjetovnost ne samo u sebi istoj, nego i u načinu, kako je od izvadjatelja prikazana") tj. ozbiljna i objektivna

O iskrenosti još kaže:

Više nego li skladateljima imalo bi se preporučiti pjevačima, da paze kako pjevaju, jer oni mogu svaku najiskreniju i najpobožniju glazbu svojim neiskrenim i nepobožnim pjevanjem iznakaziti.

Odavde se lako da iščitati kako je ta iskrenost zapravo objektivna, jer kako je koral ili skladba koja se izvodi ozbiljna i iskrena, tako će i pjevač biti iskren i iskreno djelovati na slušatelje onoliko koliko točno pjeva. Usporedimo to samo s današnjim pop pjesmicama u crkvi u  kojima se toliko ukrašava modernim ukrasima, nerijetko i ženskim zavodničkim manirima, da je nakana u najmanju ruku diskutabilne iskrenosti. Nerijetko će koji mladić prije pomisliti kako je djevojka koja izvodi neku pjesmu šarmantna, nego će čak i pomišljati na taj, iako trivijalni tekst nabožnog karaktera.

Zaključne riječi o iskrenosti:

Pošto je glazba molitva, moraju je pjevači izvadjati sa iskrenim čuvstvom, nježnim osjećajem, s uvjerenjem, da molitva puka, cijele Crkve ovisi onaj čas o njihovim usnama i diže se poput miomirisnog tamjana sve do prijestolja Previsokog, da opet sidje obogaćena milosrdjem nebeskim, kako to govori liturgična formula. Ono što je u pjevanju čisto svjetskog, što je samoljublje, težnja da se pokaže, moleća glazba brižno izbjegava znajući, da inače ne siže do nebesa."

A da bi naglasio njezinu ozbiljnost, kaže sljedeće : 

Jer je crkvena glazba molitva, skladatelj je mora duboko ćutjeti i pisati je, da se tako izrazim, klečeći

Drugi element glazbe kao molitve je sabranost. O njoj kaže ovako:

Sabrana će biti, ako je mirna i dostojanstvena. Stoga glazba ne smije poticati vjernike na ples u crkvi.

Slično je i s pljeskanjem, o čemu je govorio i bl. Alojzije Stepinac:

Prije svega, dragi vjernici, molim vas da se u crkvi okanite svakoga pljeskanja jer u crkvi jedina čast ide Bogu jedinome, i nikomu drugomu." (propovijed na marijabistričkom proštenju, Zagrebačka katedrala, 1946.)

Bogu se, naravno, čast u crkvi iskazuje iskrenom i pobožnom molitvom i javnim bogoslužjem, liturgijom, koje je crkveno pjevanje sastavni dio. Nerijetko se susrećemo danas s problemom pljeskanja izvođačima, što je samo kršenje maloprije spomenutog kriterija iskrenosti i sada spomenute sabranosti.

O sabranosti još kaže:

„Ništa ne smije ulaziti u crkvu, što smeta ili samo umanjuje pobožnost i bogoljubnost vjernika; ništa, što izravno oskvrnjuje dostojnost i svetost svih obreda i stoga nedostojno kuće molitve i veličanstva Božjeg."" Isključena su s toga iz orkestra sva bučeća glazbala, a tamburicama i gradskim glazbama u crkvi mjesta ne smije biti!

Po uzoru na lažnu inkulturaciju danas se u crkvi mogu naći tamburice  koje su oduvijek smatrane profanim glazbalima, a gradska glazba su limeni puhači koje je kao i udaraljke i klavir sv. Pio X. eksplicitno osudio za upotrebu u Crkvi ;

Strogo je zabranjeno da t. zv. limene glazbe sviraju u crkvi. Samo u pojedinom slučaju, uz pristanak mjesnog Ordinarija, moći će se dozvoliti ograničeni izbor t. zv. limenih glazbala, prikladan okolini, ali samo uz uvjet, da je i kompozicija i pratnja sastavljena u dostojnom stilu i sličnom sviranju orgulja. (Tra le sollecitudini, VI.,20.)

Iako tada nije bilo u upotrebi gitara i sintisazjera, jasno je da se analogno za današnje vrijeme i to uključuje. Zapravo, to je samo još jedan level modernizma više od tamburica, udaraljki i limenih puhača

Treći element glazbe kao molitve jest poniznost.

Lako je shvatljivo to osobito svojstvo crkvene glazbe. Čovjek, stvor, hvale uzdaje svomu Stvoritelju i moli Ga nove milosti. Kad skladatelj ili pjevač znajući ovo pomisli na uzvišenu svoju službu, mora se napuniti svetim strahom i ponizno stupati pred veličanstvo Božje. To su razumjeli oni sveti ljudi, koji su koral sastavili, stoga u njemu nalazimo samo sabranost, ozbiljnost i poniznost. Kolko li nema pjevača, koji pjevaju samo da pjevaju ili da pokažu svoju vještinu, a za svete obrede deveta ih briga! Gdje je ono strahopočitanje, što od njih zahtijeva Crkva, kad im povjerava toli uzvišenu službu? Oni moraju paziti, da pjevaju duhom sabranim i srcem smjernim, a ne gledati okolo, da li se drugi dive njihovom glasu.

Četvrti i posljednji element glazbe kao molitve jest pouzdanje.

Pouzdanje je u Boga jedno od glavnijih uslova molitve, stoga i crkvene glazbe. Bog je naš Stvoritelj i Otkupitelj, On je naš predobri Otac. Zašto da se strašimo svog Oca milost prositi? Ipak na žalost ljudi kao da nemaju dosta pouzdanja u svog Boga. Dokaz nam je tomu Lisztova „Missa choralis". U „Agnus Dei (D mol) miserere se pjeva hromatičnom ljestvicom. Tu se pokazuje uprav ropski strah i nepouzdanje u milosrdje Božje. Da pokaže,kako još uvijek s nekim nepouzdanjem gleda, svršava sa polukadencom. Uzmimo naprotiv koralni „Requiem." Koje tu pouzdanje izbija iz svakoga stavka! Crkva znade, da je čovjeku umrijeti radi grijeha. Ne ljuti se stoga na Boga, nego se prilagodjuje Njegovoj svetoj volji; moli Ga za duše pokojnika, da ih oslobodi muka i privede u rajsko uživanje. Koji želi znati, kako se izrazuje u glazbi vruća molitva i sinovsko pouzdanje, neka prouči Offertorium ove mise. Crkva ne puza sa strahom i nepouzdanjem pred veličanstvom Božjim, nego kao pravo dijete moli pouzdano dobrog Oca, da joj udijeli proseću milost.

(Citati preuzeti iz članka objavljenog u časopisu Sveta Cecilija: Crkvena je glazba molitva, mora stoga imati svojstva molitve!, Cecilijanac franjevac, 1912., broj 5-6)

Iako ovo objašnjenje zadnjeg elementa ne znači puno neglazbenicima, njima je dovoljno da vide s čim su se oni nekada bavili i što su bili njihovi problemi i da uvide koja je to "kamilica" za ono s čime se mi danas borimo. 

Ono što se za sam kraj može reći jest to kako je prijekopotrebno shvatiti glazbu kao molitvu! Kaže sv. Augustin tko pjeva, dvaput moli. Baš kao što je molitva tradicionalno opisana kao uzdignuće uma k Bogu te kako je ona ne samo vokalna, nego i duboko unutarnja, misterij sjedinjenja Boga i čovjeka, tako je i glazba misterij koji valja istražiti istom metodom kao što istražujemo i samu molitvu. Baš kao što je u  dubine molitve neozbiljno  ući bez crkvenih naučitelja, poput sv. Ivana od Križa, sv.Tome i ostalih velikana, tako je u glazbu nezbiljno ući bez svetih otaca poput sv. Ambrozija, sv. Grgura Velikog i ostalih koji su obilježili vjeru katoličku svojim nadahnućima odozgor u stvaranju istinske, katoličke, crkvene glazbe! Odmaknimo se već jednom od protestantizma i pentakostalizma u katoličkim crkvama koji nisu vidjeli ničeg katoličkog te se okrenimo onome što je jednom na Petru- Stijeni utemeljeno i što vrata paklena neće nadvladati!

Doprinos Franje Dugana hrvatskoj crkvenoj glazbi

Na jučerašnji dan 11. rujna 1874. prije 150 godina u Krapinici kraj Zlatara rođen je naš veliki skladatelj i orguljaš Franjo Dugan stariji. Osnovnu školu pohađao je u Zajezdi gdje se prvi puta oduševio zvukom orgulja u mjesnoj župnoj crkvi. Kao gimnazijalac u Zagrebu učio je svirati orgulje od Vatroslava Kolandera, tadašnjeg orguljaša zagrebačke katedrale kojega je 1889. godine naslijedio kao glavni orguljaš u crkvi sv. Petra, Vlaška ulica, Zagreb. Kratko je bio u zagrebačkom sjemeništu, no nakon prve godine teologije napušta ga i upisuje studij matematike i fizike koji završava u Zagrebu. 1906. godine uz pomoć pomoćnog zagrebačkog nadbiskupa Jurja Posilovića osnovano je Cecilijino društvo, a Dugan je uz tadašnjeg katedralnog zborovođe Filipa Hajdukovića te Milana Zjalića i Mirka Novaka bio jedan od osnivača. Cecilijanski pokret teži svesrdnoj obnovi sakralne glazbe po uzoru na gregorijanski koral i polifoniju, nasuprot svjetovnim tendencijama baroka, klasicizma i romantizma, a u Hrvatskoj se primarno fokusirao na obnovi crkvene pučke popijevke kako bi se melodije oslobodile trivijalnosti i svjetovnosti. Sljedeće godine Društvo obnavlja i časopis Sveta Cecilija u kojem je Dugan sve do 1943. bio urednik glazbenog priloga. 1908. Dugan je diplomirao kompoziciju u Berlinu, a 1912. nakon smrti svojeg učitelja Kolandera postaje titularnim orguljašom zagrebačke katedrale sve do svoje smrti. Od 1920. sve do svojeg umirovljenja 1941. na zagrebačkoj muzičkoj akademiji predaje razne kolegije: kontrapunkt, fuga s imitacijom i kanonom, nauk o glazbalima, analiza glazbenih oblika, gregorijanski koral, akustika, kompozicija i orgulje. Zadnje godine bio je i rektor akademije. Povodom 70. rođendana Dugan prima od Vlade NDH priznanje za svoj prosvjetni rad zbog čega ga po završetku rata komunistički Sud časti osuđuje na devet mjeseci zabrane javnog rada te isključenje iz JAZU, čiji je član još od 1919. godine. Nakon duge i teške bolesti umire u zagrebačkoj bolnici Sv. Duha 13. prosinca 1948. godine. 

Hrvatski crkveni kantual 

Duganovi učenici bili su i drugi poznati skladatelji crkvene glazbe i orguljaši poput: Franje Lučića, fra Anzelma Canjuge, fra Kamila Kolba, Rudolfa Taclika... Sve njihove skladbe i/ili  harmonizacije možemo pronaći u Hrvatskom crkvenom kantualu (1934.) koji svojim širokim izborom kvalitetnih, umjetnički vrijednih popijevaka s bogatom harmonizacijom (najviše ih je harmonizirao upravo Dugan) za mješoviti zbor je definitivno hrvatsko umjetnički najvrednije ostvarenje na području sakralne glazbe. 

Ovo je do sada naš najveći i najbolji zbornik ove vrste, visoke umjetničke kvalitete. Na njemu su radili naši najbolji stručnjaci cecilijanci, na čelu s prof. Fr. Duganom st. Sve popijevke i originalne i pučke, doista su dotjerane i harmonizirane na neki način u polifonom stilu tako da su strani stručnjaci ostali zadivljeni nad ovolikim glazbenim blagom i umjetničkom obradom kakve nemaju ni veliki kulturni narodi Evrope. (Preuzeto iz članka Anđelka Milanovića: Stota godišnjica Cecilijanskog pokreta objavljenog u časopisu Sveta Cecilija, Zagreb, 1969.)

Dugan kao skladatelj

Iako je skladao orkestralna i komorna djela, ipak su mu daleko poznatija djela na polju sakralne glazbe. Prije svega izdvajamo njegovo najpoznatije djelo, motet Molitva za mješoviti zbor. Uistinu veličanstveno djelo koje svakako preporučujemo poslušati! Zatim je tu popijevka Kako krasno svršuje se koja se pjeva za blagdan Uzašašća i naredno vrijeme sve do nedjelje Duhova. Melodija je uzvišena i zanimljiva te podsjeća na melodije iz naših starijih pjesmarica poput Cithare Octochorde iz koje je Dugan harmonizirao popijevke. Još jedno njegovo zanimljivo vokalno djelo je himan Srcu Isusovom O srce ljubav rani te, zbilja predivno djelo. Za one koji su glazbeno pismeni svakako preporučujemo da se zaviri u arhivu starih časopisa Sveta Cecilija, gdje se mogu naći njegove druge brojne skladbe na hrvatskom i na latinskom jeziku. Nadamo se kako će netko danas/ sutra izvesti i snimiti ta djela.

Što se tiče djela za orgulje izdvojit ćemo najprije njegove preludije (predigre), interludije (međuigre) i postludije (zaigre) na crkvene pučke popijevke. Premda su to iznimno kratke i na prvu se čine kao banalne skladbe, ipak su napisane virtuozno te bi ih prosječan orguljaš itekako trebao navježbati ako ih misli izvoditi na misi.

Prenosimo preludij  na božićnu pjesmu Kyrie Eleison, poslušajte zatim odmah nakon toga njegovu harmonizaciju te pjesme i na kraju postludij. Zatim poslušajte orguljaški preludij, harmonizaciju, interludij i postludij božićne pjesme Rodio se Bog i čovjek te nakon toga preludij, harmonizaciju i postludij pjesme Kada zvijezda divna koja se pjeva u vremenu Bogojavljenja.

Na kraju izdvajamo njegovu Predigru i varijacije na adventsku pjesmu (Ptičice lijepo pjevaju) za orgulje. Sastoji se od 3 djela: predigra (preludij), varijacije i završetak (postludij).

Od njegovih samostalnih orguljaških djela izdvajamo: Preludij u C- duru, Uvod i fuga u f- molu i Toccata u g-molu.

Harmonizacija gregorijanskog korala i pučkih popijevaka

Ono u čemu se Dugan na polju sakralne glazbe istaknuo još više negoli skladatelj je svakako harmonizacija (postupak u kojem se melodiji koja se nalazi u najvišem glasu sopranu, dodaju preostala 3 glasa: alt, tenor i bas). Sve njegove harmonizacije mogu se naći u gore navedenom Hrvatskom crkvenom kantualu, stoga svakako preporučamo glazbeno pismenim čitateljima da zavire u tu knjigu i pogledaju njegove harmonizacije korala i pučkih pjesama. 

Harmonizacija korala je u stilu klasične harmonije, tonalna, koriste se i sekundarne dominantne. Razumijemo da ima kritičara koji smatraju da se koral ipak treba drukčije harmonizirat kako se ne bi izgubio modalitet, donekle se slažemo s tim kritikama i neke harmonizacije uistinu su "pregrube" za koral, ali opet su (za razliku od nekih modernih pokušaja harmonizacije korala) stručno i znalački napisane te ako koral naginje tonalnosti čak i nevjerojatno pašu (npr. romantično harmoniziran Sanctus iz IX. mise cum jubilo). Nažalost, audio i video primjere nemamo.

No, ono što je svakako zanimljivo i što po našem sudu Dugana čini nenadmašivim su harmonizacije pučkih popijevaka. Harmonije su u pravilu savršeno pogođene na mjestima gdje trebaju biti te se sasvim logično izmjenjuju. Koristi se i kontrapunkt. Sve to čini njegove harmonizacije lijepim, ali i zahtjevnim za zbor i pogotovo orguljaša. Proslijeđujemo neke njegove harmonizacije poznatih hrvatskih pučkih popijevaka kako bi i čitatelji neglazbenici iskusili kako je Franjo Dugan od najobičnijih pjesama načinio prava mala umjetnička djela, a to su: Zlatnih krila, O Marijo ti sjajna zornice, Narodi nam se , Dvorani neba, Svim na zemlji, Radujte se narodi, O Isuse ja spoznajem, Kraljice neba, Gospodin slavno uskrsnu, Uskrsnu Isus doista itd. 

Zaključak

Ljudi koji su sastavljali današnji službeni kantual Pjevajte Gospodu pjesmu novu nažalost su jednostavno izbacili mnoge lijepe Duganove harmonizacije, a nametnuli neke nove koje su premda jednostavnije, umjetnički daleko siromašnije. Primjera radi, mi smo naveli mnogo božićnih pjesama koje je Dugan harmonizirao, a u PGPN- u nema nijedne njegove harmonizacije božićnih pjesama!? Duganovi veličanstveni uvodi i harmonizacije vrlo vjerojatno su se smatrali preteškim za prosječnog orguljaša, stoga ih je trebalo maknuti iz službenog kantuala. No, po našem mišljenju to je samo običan izgovor s kojim su glazbeni modernisti (među njima je svakako najradikalniji Klobučar), alergični na lijepo, zdravo i logično nametnuli svoj nekvalitetan glazbeni jezik. Stoga crkvenim orguljašima i zborovima savjetujem uvijek da se vrate harmonizacijama iz Hrvatskog crkvenog kantuala te lijepom i kvalitetnom glazbom daju dostojnu hvalu Bogu! 

Anton Bruckner i njegova vjera

Na jučerašnji dan 4. rujna 1824., prije 200 godina rođen je glazbeni velikan Anton Bruckner. Razdoblje u kojem je djelovao jest glazbeni romantizam, no ono što uvelike razlikuje njega od ostalih poznatih glazbenika iz tog razdoblja je njegov molitven život te prožetost katoličke vjere u mnogim njegovim djelima, radilo se o sakralnim djelima ili pak svjetovnim simfonijama. Njegov otac bio je seoski učitelj i orguljaš u Ansfeldenu u Austriji, mjestu gdje je Anton rođen. On mu je davao prve poduke iz orgulja. U dobi od 13 godina umire njegov otac te mladi Anton odlazi u augustinski samostan sv. Florijana (mjesto Sankt Florian, Austrija) gdje se obrazovao nekoliko godina kao zborski dječak. Kasnije, u odrasloj dobi postao je orguljaš u istoimenom samostanu te se i danas tamo nalaze "Brucknerove orgulje" na kojima je improvizirao. Prije svake improvizacije upravljao bi molbu Svevišnjemu. Istu stvar radio je i prije komponiranja! Prema njemačkom muzikologu Friedrichu Blumeu (1893.– 1975.):

  

Nema skladatelja u 19. stoljeću koji je toliko čvrsto bio ukorijenjen u življenu, iskrenu pobožnost te kojemu su molitva, ispovijed, sakrament (vjerojatno se misli na sakramentalan život, op. prev.) i vjera bili u tolikoj mjeri važni elementi. (Constantin Floros, Anton Bruckner: The Man and the Work, prijevod na engleski Ernest Bernhardt-Kabisch [Frankfurt am Main: PL Academic Research, 2015], 48.) 

Mladi pisac i kritičar Max Graf opisuje dojmove s jednoga Brucknerova predavanja: 

Tijekom predavanja oglasila su se zvona za Anđeo Gospodnji, a Bruckner je odmah kleknuo da moli. Nikada nisam vidio nikoga da moli kao što je to činio Bruckner. Činilo se kao da je preobražen, obasjan iznutra. Njegovo staro seljačko lice, puno bezbrojnih bora koje su ga prekrivale poput brazda u polju, postalo je lice svećenika. Kao i mnogi seljaci iz alpskih pokrajina Austrije, Bruckner je imao rimski profil, a kad bi molio ili kad bi svirao fragmente nove simfonije na klaviru (što je također bila molitva), njegovo lice poprimilo bi veličanstvenost koja je podsjećala na biste starih rimskih careva. No, njegov izraz najbolje se može usporediti s onim apostola na Giottovim slikama. (Putting Bruckner in Context, The Irish Times, objavljeno 4. listopada 2002.) Isto tako, kako su prenijeli mnogi njegovi učenici, znao bi iznenada nestati tijekom privatnih lekcija da se moli, posebno ako su obližnja crkvena zvona zvonila za Anđeo Gospodnji. (Hans-Hubert Schönzeler, Bruckner [Wien: Musikwissenschaftl. Verl., 1970], 137.) 

Kakav dojam je na Brucknera ostavljala stara pretkoncilska liturgija Velikog tjedna, svjedoči nam njegov učenik Friedrich Eckstein: 

Povremeno je govorio o drhtajima koje je u njemu izazivala liturgija Velikog petka i o misteriju noći s Velikog četvrtka na Veliki petak, pri čemu bi mu crte lica... poprimile potpuno izmijenjen izraz straha i bolne ushićenosti. (Constantin Floros, Anton Bruckner: The Man and the Work, prijevod na engleski Ernest Bernhardt-Kabisch [Frankfurt am Main: PL Academic Research, 2015], 49.) 

Kao mnogi drugi veliki majstori klasične glazbe i Bruckner je napisao 9 simfonija (postoji i njegova "nulta" simfonija, djelo koje je sam odbacio, ali nije uništio), a posljednju devetu simfoniju posvetio je "mojem ljubljenom Bogu". U dobi od 72 godine, umire 11. listopada 1896. godine u Beču te je pokopan u samostanu sv. Florijana ispod svojih orgulja.

Kako biste sami iskusili Brucknerovu živu vjeru i odnos s Bogom koji se odražava kroz njegove skladbe svakako preporučujemo poslušati njegova sljedeća sakralna djela: Os justi, Christus factus est, Locus iste, Tota pulchra es i Ave Maria.

Zaključujemo citatom koji nam donosi sam skladatelj Bruckner: 

Žele da skladam na drugačiji način; mogu, ali ne smijem. Među tisućama drugih, Bog je meni podario talent. Jednoga dana, dat ću račun za sebe. Kako će Otac u raju mene suditi ako sam slijedio druge, a ne Njega? (Preuzeto s članka R. J. Stovea: Anton Bruckner and God, 2. 8. 2015.) 

Tako i mi potičemo da sve što god radite, radite u zajedništvu sa Srcem Isusovim i Marijinim te u skrovitosti poput sv. Josipa prikazujete svoj rad Gospodinu Bogu, imajući u vidu riječi sv. Petra i apostola kojima se i Bruckner vodio: Većma se treba Bogu pokoravati negoli ljudima. (Dj 5, 29b) Nije važno samo iskoristiti talent, važno ga je iskoristiti na slavu Božju kao što su, osim Brucknera, učinili razni drugi veliki katolički skladatelji poput: Palestrine, Vittorije, Allegrija, Gallusa, Perosija, Bartoluccija itd. Nažalost, velika većina današnjih modernih "umjetnika" koristi svoj Bogom dan glazbeni talent kao sredstvo vječne propasti. Kao katolici dužni smo ih ne slijediti u njihovim pogubnim trendovima, nego se opskrbiti pravom glazbom za duh, dušu i tijelo a to su svakako gregorijanski koral, sveta rimska polifonija i ostala sakralna glazba (poput ove Brucknerove) koja svojom dubinom teksta i glazbe odražava predokus Kraljevstva Nebeskog. Noć prođe, a dan se približi. Odbacimo dakle djela tmine, a obucimo se u oružje svijetla! (Rim 13,12)