Osim gregorijanskog korala i polifonije u našim crkvama njeguje se još jedna tradicionalna vrsta, a to je crkvena pučka popijevka.
9. "Pobožno pučko pjevanje" je ono pjevanje, koje izvire neposredno iz vjerskog osjećaja, kojim je ljudsku narav obdario sam Stvoritelj. Stoga i jest općenito, t.j. razvijeno kod svih naroda.
Budući da je to pjevanje veoma prikladno, da prožme kršćanskim duhom privatni
i društveni život vjernika, Crkva ga je brižno gajila već od najstarijih vremena (Ef. 5, 18-20; Kol. 3, 16), a i u naše ga vrijeme stalno preporuča za uzgoj pobožnosti vjernika i ukras
pobožnih vježbi. Dapače se može katkada pripustiti i u samim liturgijskim činima
(De musica sacra, Sveti Zbor Obreda, 1958.)
52. Da bi pobožne pučke popijevke postigle svoj cilj, potrebno je, da se potpuno prilagode nauci kršćanske vjere, da se ispravno izlažu i tumače, da se služe lakim jezikom i jednostavnim napjevom, da ne upotrebljavaju isprazno i
pretjerano obilje riječi te da, iako su kratke i lagane, pokazuju pobožno dostojanstvo i ozbiljnost (Uredba svete glazbe, str. 22. t.30 ). Neka mjesni Ordinariji brižljivo paze, da se ovi propisi obdržavaju. (De musica sacra, Sveti Zbor Obreda, 1958.)
Kako se prije 2. Vatikanskog sabora sveta misna žrtva služila na latinskom jeziku, tako je i liturgijska glazba na svečanoj pjevanoj misi (primarno gregorijanski koral i polifonija) isto tako bila na latinskom jeziku. Samim time, pučke popijevke, strogo gledano, ne spadaju u liturgijsku glazbu, već su bile rezervirane za tihe mise u kojima glazba nije ni bila potrebna nego je više služila puku kako bi lakše prodirali u svete tajne te kako bi se u nedostatku uvjeta koji su potrebni za svečanu pjevanu misu (npr. nedostatak ministranata, zbor koji nije poučen koralnom pjevanju i latinskom jeziku i sl.) ipak pjevalo Gospodinu na slavu kako osobito dolikuje nedjeljama i blagdanima. Ovakve situacije u Hrvatskoj bile su redovite te je ova glazbena vrsta kod nas bila najzastupljenija. No, kako se nije budno pazilo, u naše crkve uvukle su se trivijalne i svjetovne melodije. Književnik i glazbenik Vjenceslav Novak (1859.- 1905.) svjedoči o tome: Naše crkvene pjesme nemaju većim dijelom nikakove vrijednosti. Napjev, kojemu možeš mirne duše podmetnuti tekst svjetskoga karaktera, nema u crkvi mjesta. Te napjeve (s harmonijom najtrivijalnije vrsti) ishitrili su ljudi možda puni dobre volje, ali ljudi, koji nijesu znali, ili su u onom trenu zaboravili razmisliti, da je ljubav k Božanstvu druge naravi, nego ona ljubav k rodu, domovini ili ljubovci itd; da je veselje krščansko o Božiću i Uskrsu drugačije nego ono, kad se ljudi sastaju na odmor u veselom društvu . (Preuzeto iz članka: Vrste crkvene glazbe Milana Zjalića, objavljenog u časopisu Sv. Cecilija, 1907., br. 1)
S aggiornamentom nakon 2. vatikanskog koncila i uvođenjem nove mise postalo je još i daleko gore. Kao primjer vam donosimo dokumentarac Mass of the ages 2 , gdje od minute 5:07 do 6:15 možete čuti tekst Slava Bogu na Visini na melodiju uvodne špice My Little Pony ili pak melodiju hita My Hearth will go on iz filma Titanic kao Jaganjče Božji i slične primjere. Inače za bolje razumijevanje problematike samog uvođenja novog obreda preporučamo pogledati cijeli dokumentarac.
Prva melodija je zapravo tradicionalna škotska balada Scarborough fair koju su 1970.- ih prepjevali poznati bend Simon and Garfunkel, a koja govori o popisu nemogućih zadataka upućenih bivšoj djevojci koja bi izvršivši ih postala mladićeva prava ljubav. Druga pak potječe iz američkog građanskog rata i govori o tijelu abolicionista Johnnya Browna koje leži trulo u grobu. (https://youtu.be/E1mpFCRbuFw?si=qmjRHQJS-oyaK1KG- kreće na 0:30). Možda ste pak u nekoj drugoj prigodi bili na takozvanoj "misi za domovinu" ili sličnoj prigodi te iz srca zapjevali pjesmu Život svoj prikazujemo Bogu , no jeste li znali pritom da zapravo pjevate melodiju narodne pjesme Polegala trava detela. Također ste možda imali priliku čuti kao ulaznu pjesmu psalam Pjevajte Gospodu pjesmu novu (od 1:30 počinje pjevanje) na melodiju Mate Lešćana čija melodija potpuno podsjeća na narodnu melodiju Dunave, tiha vodo ladna koja potječe iz Vojvodine. No, da ne bi bilo da je samo Lešćan "posuđivao" svjetovne melodije, istu stvar je napravio i Rudolf Matz napisavši melodiju pjesme D. Domjanića K suncu prosi vsaka roža koja jako podsjeća na narodnu pjesmu Puna srca, pune čaše. Također je zagorska napitnica Poleg navade stare poslužila kao izvor za melodiju molitve Blagoslovljen budi Bog koja se moli/ pjeva na kraju euharistijskog klanjanja protiv kletve i psovke. Koliko su pak slični napjevi Nikaj na svetu lepšega ni i božićna pjesma Djetešce nam se rodilo prosudite sami. Također nevjerojatna je podudarnost Vangelisovog filmskog hita L'enfant i pjesme prije Evanđelja u korizmenom vremenu Slava tebi Kriste Bože (opet Lešćan). No, da bude ironija veća, Lešćanova melodija (prvi puta se pojavljuje u Novoj crkvenoj pjesmarici 1973.) starija je od Vangelisove (1979.). Dakle, ili je Vangelis bio upoznat s Lešćanovom melodijom što mi se čini malo vjerojatno, ili su obojica "pokrali" melodiju od nekuda.
Jedino rješenje koje se nameće jest da se da svaka popijevka koja se izvodi u crkvi ima crkveno odobrenje (imprimatur).
53. Preporuča se dakle svima, kojih se tiče, da brižljivo sakupe pobožne pučke
popijevke i one starije, koje su sačuvane pismenim putem ili usmenom
predajom i da ih po dopuštenju mjesnih Ordinarija izdadu na upotrebu
vjernika. (De musica sacra, Sveti Zbor Obreda, 1958.)
A na tome je nekada inzistirala i Zagrebačka nadbiskupija:
Još se uvjek događa da se umnožavaju ili štampaju, pa prema tome i izvode, crkvene kompozicije, koje nemaju prethodnog odobrenja Nadb. Duhovnog stola. Takva je praksa protivna crkvenim propisima.
Crkvena je glazba sastavni dio liturgije, a moderator liturgije u svakoj biskupiji je nadležni Ordinarij.
Stoga se upozorava da se sve crkvene kompozicije prije štampanja ili umnožavanja imaju dostaviti Nadb. Duhovnom stolu, koji će zatražiti mišljenje Dijecezanskog odbora za crkvenu glazbu. (Odredba dr. Franje Šepera, nadbiskupa zagrebačkog. Zagreb 30. VII. 1964. broj 2707-1964. Upute crkvenim orguljašima, 1964, br. 12 str. 16.Izdavač: Dijecezanski odbor za crkvenu glazbu Zagrebačke nadbiskupije)
1934., prije koncila i nove mise, izdan je Hrvatski crkveni kantual u kojem su probrane kvalitetne pučke pjesme za cijelu crkvenu godinu, a 1983. za novi obred izdana je pjesmarica Pjevajte Gospodu pjesmu novu, iza obje knjige stala je mjesna crkvena vlast te kao takve ih se ne bi smjelo ignorirati i mijenjati nekim starim trivijalnim pučkim popijevkama ili pak novokomponiranim duhovnim šansonama. Premda je pjesmarica Pjevajte Gospodu pjesmu novu uistinu sveobuhvatna te u kasnijem izdanju donosi čak dodatak pjesama koje se mogu pjevati u pobožnim vježbama, ali ne i u liturgiji, ipak je nastala u duhu aggiornamenta te također sadrži neke trivijalne i svjetovne melodije o čemu svjedoči i gore spomenuti Lešćanov psalam Pjevajte, Gospodu pjesmu novu uzet na melodiju Dunave, tiha vodo ladna koji se nalazi u spomenutoj pjesmarici. Zato uvijek preporučamo da se koristi stari Hrvatski crkveni kantual, a Pjevajte Gospodu pjesmu novu kao eventualna nadopuna.
Evo što nam još kažu Smjernice o glazbi u bogoslužju (1973.) Odbora za crkvenu glazbu Zagrebačke biskupije:
1. Prema Uputi o glazbi u svetom bogoslužju (od 5. ožujka 1967.) br. 32, preuzeti u Opću uredbu Rimskog misala br. 26, 50 i 56, pjesme koje se pjevaju u euharistijskom slavlju kao ulazne, darovne i pričesne, valja da budu odobrene od Biskupske Konferencije. Te pjesme
postaju dio bogoslužja, koje je po odredbi Koncila i po neprekinutoj predaji Crkve
podvrgnuto vlasti biskupa. BKJ izdale su 28. studenog 1969. o tome sljedeću odredbu: “U adventu, korizmi i na blagdane smiju se umjesto liturgijskog teksta ulazne, prikazne i pričesne pjevati hrvatske pučke pjesme pod dva uvjeta:
a. Pjesme moraju biti uzete iz Hrvatskog crkvenog kantuala (Zagreb, 1934),
b. Sadržaj pjesme mora odgovarati, po smislu, misteriju blagdana ili crkvenog vremena”.
Prema tome dosad nikakve druge popijevke nisu odobrene za liturgijsku uporabu. (Smjernice o glazbi u bogoslužju, Odbor za crkvenu glazbu Zagrebačke nadbiskupije, Zagreb, 1973.)
Iz svega toga se nameće zaključak da pjevanjem duhovnih šansona i trivijalnih pučkih pjesama nismo poslušni Katoličkoj Crkvi te ne pomažemo narodu Božjemu da ispravnije štuje Boga na način kako to Crkva želi. Samim time ne možemo se pozivati na "pastoralne razloge".
No, mnogi se izvlače na te iste "pastoralne razloge", idu protiv posluha pravdajući ga ni manje ni više, nego "ljubavlju prema dušama", a zapravo je istina drukčija - u srcu je prisutan duh svijeta koji ne samo da nije iskorijenjen, nego se još pokušava uvući u sveto, čineći da se ono što sveto čini svetim potpuno iskorijeni i zamjeni onim istim što svijet čini svijetom - tako protivno Kristu koji za sebe kaže da je svijet nadvladao!
To se ne treba ponovno dokazivati budući da je vidljivo kako gotovo da i nema razlike između zagorske napitnice i pučke pjesme u crkvi, nema razlike između pjesama na karizmatskim susretima i onih na koncertima zabavne glazbe.
Moramo shvatiti da je jedini način stjecanja Duha Svetoga, stjecanja visokih stupnjeva molitve (ima ih 9., a često se u karizmatskim krugovima misli da kada osjećaš trnce [na često potpuno svjetovne pjesme s naljepljenim "duhovnim" tekstovima koje bude emocije kod duša privrženih svijetu], primaš "krštenje u Duhu" i već si na vrhuncima mistike, što je potpuno netradicionalno i netočno) odricanje i mrtvljenje, preziranje svjetskog duha i svega što navezuje našu dušu na ono što nije Bog te ozbiljno prijanjanje uz molitvu i meditaciju, dnevno klanjanje Isusu u Presvetom Sakramentu, čitanje Svetog Pisma uz obavezne komentare Otaca te proučavanje spisa iz crkvene Tradicije.
Slobodno možemo reći da svjetovna glazba, a pogotovo loša svjetovna glazba, nema kapacitet dizati dušu u njen najviši dio, jer je to rezervirano samo za Boga. Stoga nije Crkva rigidna kada zabranjuje pjesme (o čemu će posebno biti riječ u zasebnom blogu), nego je ona dobra Majka koja zna gdje je opasnost, a gdje je izvor žive Vode.
Odrecimo se stoga djela tijela i svijeta i prionimo uz Krista i ono što On zapovijeda po Crkvi, imajuć na umu strašnu opomenu sv Ivana Marije Vianneya:
O, moja draga djeco, kako je žalosno stanje svijeta, ne samo kod pogana, koji ne poznaju Boga, nego i kod kršćana, koji bi Ga morali spoznati i ljubiti. Ali oni to ne čine. Tri četvrtine svih kršćana se brine i trudi samo za zemaljsko, za svoje bijedno, krhko tijelo, koje će se skoro raspasti u prah. Na svoju neumrlu dušu ne misle i posve ih hladnima ostavlja, što će od nje jednom biti, kad se sruši bijedna koliba tijela, u kojoj ona stanuje. I kako brzo se to može dogoditi!
Nema komentara:
Objavi komentar