Opasnost svjetovne glazbe

Nakon što smo prošli put obradili što je uopće duhovna tj. crkvena glazba i što ona mora i u isto vrijeme ne smije imati kako bi legitimno zadobila tu kategorizaciju, vrijeme je da se malo dotaknemo i svjetovne glazbe. Nećemo utanko objašnjavati njezin postanak i razvitak, nego ćemo nastavno na temu prošlog bloga ukratko izložiti njezine opasnosti i poteškoće koje čovjek može zadobiti od onog što prosječna osoba u 21. stoljeću smatra "svjetovnom glazbom". Tako kažem, jer prosječan čovjek ne tako davno nebi smatrao svjetovnu glazbu onim što današnji ljudi, a posebno mladi pod tim izrazom podrazumijevaju.

Iako smo već ustanovili da je duhovna glazba crkvena i da uz nju još postoji i glazba profanog, tj. sekularnog podrijetla, važno je ipak naglasiti da je zapravo svaka glazba duhovna i u sebi sadrži neki duh, no pitanje je koji. Kako ovdje razlikovati duhove jednostavno je i odgovor je jednak kao u prethodnom blogu: Nauk svete Majke Crkve. To je nešto što se ne može dovoljno puta ponoviti, pogotovo u današnjem svijetu gdje je udar na dogmu tako jak. 

Sv. Pio X. u Tra le sollecitudini rekao je da sveta glazba treba biti prava umjetnost.  To zapravo znači da je istinska svrha umjetnosti dati slavu Bogu na onaj način na koji ju Crkva iskoristi, a Crkva upravljena Duhom Svetim po svojim pravovaljanim propisima, kako navodi isti dokument, njoj daje onaj oblik u kojem je ona, kao takva, vlastitost crkvenog izražavanja. Tako npr. gregorijanski koral ima točno svoj prepoznatljiv oblik u kojem je umjetnost zvukova tako savršeno povezana, da možemo reći da je u njemu ona zadobila maksimum u svojoj ljepoti i uzvišenosti. Upravo su ti pravovaljani propisi uzrok tomu. To se lijepo može povezati i sa životom po Božjim, tj crkvenim zapovijedima; kada bi svaki čovjek živio točno po propisima koje mu je dao Bog, koji niti može varati niti prevaren biti, bio bi do maksimuma ispunjen u svim svojim kapacitetima, kako duhovnim, tako i materijalnim. Zato je nerazumno i potpuno pogrešno misliti da su Božje zapovijedi i crkveni propisi sinonim za neslobodu i limitiranost u mogućnostima. Istina je suprotna.

I sama umjetnost ima svoje zakonitosti i argumente zašto je uopće umjetnost i onoliko koliko nešto izlazi van tih zadanih okvira, to postaje manje umjetnost. Ako gregorijanski koral postavimo kao uzor prave umjetnosti, a koral je čista melodija s ritmom prilagođenim tekstu i to usporedimo s današnjim popom, rockom, cajkama, vidimo kako je današnja glazba potpuna suprotnost, ritam prevladava nad melodijom (ako tako nešto možemo nazvati melodijom) i tekstom te potiče na razuzdanost i nečednost. Tekstovi su isto toliko trivijalni, ponavljajući, bez ikakve literarne i umjetničke vrijednosti, k tome još najčešće nečedni i vulgarni da se čovjek uistinu moze pitati: zašto ja ovo slušam? 

Kada se u nešto što nije crkveno još upetlja i duh svijeta, onda dobijete pravu katastrofu i nered. Taj je nered zapravo pokazatelj kako ta glazba zapravo više i nije umjetnost, jer glazbene zakonitosti koje su joj za to potrebne ne postoje više i ona u tom kaosu postaje plodno tlo za svaku vrstu poroka koju će kroz svoje stereotipno ponavljajuće ritmove i loše tekstove promovirati. Kao što sveta glazba uzdiže duh i daje mu plodno tlo za rast u krepostima, tako ga i loša profana glazba snizuje i postaje mu plodno tlo za valjanje u svim vrstama nečistoća. Jasno je da je nered tekstova koji su nerijetko i otvoreno nečisti duboko povezan s neredom u glazbenim elementima koji na isto potiču, kroz prenaglašavanja i brze izmjene ritmova bez ikakve melodije kao baze.

Problematika današnje svjetovne glazbe jest i ta što je ona u svojoj srži zapravo tržnica duha svijeta na kojoj on puni dušu svime što nije Bog. Katoliku je to neprihvatljivo te on ne samo što bi to trebao izbjegavati, nego i prezirati. 

"Ne ljubite svijeta ni što je u svijetu. Ako tko ljubi svijet, nema u njemu ljubavi Očeve. Jer što je god svjetovno - požuda tijela, i požuda očiju, i oholost života - nije od Oca, nego od svijeta. Svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka." (1 Iv 2, 15-17)

"Ne znate li da je prijateljstvo sa svijetom neprijateljstvo prema Bogu? Tko god dakle hoće da bude prijatelj svijeta, promeće se u neprijatelja Božjega." (Jak 4, 4)

Dodajmo ovome i riječi sv. Grgura Velikog od koga potječe gregorijanski koral:

"Dužni smo stoga ovaj svijet svom dušom prezirati, osobito zato što već vidimo da iščezava..." (Dijalozi, lib. IV., cap. 58.)

"Duše naime svetih preziru sve što je prolazno" (Moralium in Job, l. 26., c. 17.)

Svakom čovjeku primarni i jedini zadatak je postati svet, dopustiti Bogu da posveti njegovu dušu i učini je sebi sličnom. 

Kaže sv. Ljudevit Montfortski

"Posve je sigurno da je

tvoj poziv postići svetost Božju. Tome moraju smjerati sve tvoje misli, sve tvoje riječi, svi tvoji čini, sve tvoje pokore i sva tvoja nastojanja u životu; inače se protiviš Bogu, jer ne činiš ono za što te je stvorio i radi čega te uzdržava." ( Marijina Tajna, I.,3.)

Ne samo da nam je dužnost biti svetima, nego nas Bog zato i uzdržava. Stoga nije nevažno punimo li se duhom ovoga svijeta kroz glazbu koju slušamo. Duh Sveti jest Posvetitelj, a sv. Bonaventura govori kako ljubitelji svijeta Njega ne mogu primiti te je iz toga logično zaključiti da ni oni koji se pune duhom svijeta slušajući današnju svjetovnu glazbu neće zadobiti nikakvo posvećenje iz toga, što je jedini razlog zašto ih Bog još uzdržava. I ne samo da neće zadobiti posvećenje, nego će zagaditi svoju dušu dimom svjetskim koji će još dodatno onesposobiti njihov duh da se uzdiže prema Bogu, jer, što čovjek ljubi, to ga i odgaja.

Najbolji savjet koji se katoliku može dati je da sluša samo crkvenu, katoličku glazbu, jer ona posvećuje dušu, posjeduje sve što glazba u sebi može posjedovati (već smo spomenuli kako je u njoj umjetnost zvukova dosegnula svoj maksimum), a dobru svjetovnu glazbu (pritom se naravno ne misli na Olivera, Gibonnija i slične svjetovne površnosti) eventualno poslušati ako se za to ima potrebe, no, gotovo svu današnju glazbu s tekstovima izbjegavati, jer, ne posvećuju dušu niti je uzdižu, a pred Bogom se samo to bilježi. 

Lako se to može povezati i s ovim primjerom: moliti u crkvi je najljepše i to nam je dužnost, prošetati lijepom prirodom i zahvaliti Bogu na njezinoj ljepoti je ponekad poželjno, a gubiti vrijeme i pritom prljati svoje misli je ne samo nepoželjno, nego i pogubno.

Tko ima uši, neka čuje!

Ima li razlike između crkvene i duhovne glazbe?

Vjerojatno ste se mnogo puta susreli s pojmom "duhovna glazba", također, kad su vam postavili pitanje: Što od glazbe slušaš, odgovor je nerijetko glasio: "duhovnu glazbu". 

U katoličkim krugovima nakon 2.vatikanskog koncila pojam "duhovna" glazba nažalost nije različit od onog pojma koji o njoj imaju protestanti i druge raskolničke denominacije. Glazba koja ima svoj izvor u nekatoličkim zajednicama izraslima na herezi, danas se bez problema izvodi ni manje ni više, nego u katoličkim crkvama. To je tako zato što se nije mislilo na to da taj "duh" u pojmu te riječi, možda i nije dobro razlučen. Mnogi također nisu svjesni da pojam duh nije nužno izraz za nešto dobro, jer ne označava samo Božjeg duha, nego također postoje i duh svijeta, pa i duh samoga đavla. Kako razlikovati duhove - pitanje je na koje nije uvijek jednostavno odgovoriti, međutim, put je uvijek isti - Nauk Katoličke Crkve. Psalam 87,7 (86,7) (Šarićev prijevod, 1942.) kaže : A oni igraju i pjevaju: "U tebi su svi izvori moji". Tako i svaka glazba treba imati u Bogu svoj izvor, a kako drugačije, nego slijedeći što sveta Majka Crkva Katolička o njoj uči. Pa, krenimo...

Sveti papa Pio X. uči:

 Zato je potrebno da sveta glazba imade ista svojstva, što ih ima i sama liturgija, to jest u prvom redu svetost i prikladnost umjetničkog oblika, a otale izvire i treća vlastitost: općenitost crkvene glazbe. Budući da sveta glazba treba da bude sveta, valja od nje udaljiti ne samo sve ono, što je god profano samo po sebi, nego i sve, što je profano po načinu, kojim je izvode glazbenici. Sveta glazba treba da k tomu bude prava umjetnost, jer inače ne bi mogla da u onoj mjeri utječe na duh onih, koji je slušaju, u kojoj to mjeri želi Crkva da se zbiva, kad je dozvolila da umjetnost zvukova sudjeluje u liturgiji. (Tra le sollecitudini, I.,2., sv. Pio X., 1903.)

Ina li današnja moderna glazba koja se izvodi na svetim Misama, naročito "misama mladih", ista svojstva što ih ima sveta liturgija? Takva glazba nema svoje izvore u Bogu, kako kaže gore navedeni psalam nego u duhu ovoga svijeta, u suvremenoj pop i rock glazbi. Da bi se nešto zvalo "duhovna glazba", potrebno je da se organski razvije iz prethodnih glazbenih vrsta koje su se koristile u svetoj liturgiji. Možemo li za glazbu koju mladi slušaju u barovima, šoping centrima, noćnim klubovima, svadbama i slično reći da je to uistinu prava umjetnost? Može li se udaranje 4 akorda na gitari ispred logorske vatrice ili na plaži samo tako prenijeti u Božji hram? Nije li možda prava istina u tome da takva glazba izvire ni otkud drugdje, nego iz duha kojeg sv. Pio X naziva "profanim"?

 Ipak će trebati pomno paziti da glazbena djela, prilagođena današnjem stilu, ne bi sadržavala nešto profano ili teatralno, ili da ne bi bila u svojem vanjskom obliku izrađena po uzoru profanog pjevanja. Na to će trebati paziti već stoga, jer novija glazba i njezino shvaćanje zahvaljuje svoj postanak pretežno profanom porijeklu. (Tra le sollecitudini, II.,5.)

Također je važno naglasiti da je sveti papa ovdje opisivao profane elemente ondašnje glazbe koji nisu ni približno profani, kao ovi današnji.

 U crkvi je zabranjeno igrati na glasoviru, a isto tako je zabranjena i upotreba bučnih instrumenata, kao što su bubnjevi, činele i slično. (VI., 19.)

Kojeg li iznenađenja, na "misama mladih" upravo je najčešći instrument glasovir, odnosno sintisajzer ili klavijature, a udaraljke isto nisu toliko rijetke. Premda se tada nisu koristile pa nisu eksplicitno navedene iz izrečenog nije teško zaključiti da i gitare kao profani instrument nemaju mjesto u svetim činima. Teško da instrument koji se gotovo neizostavno koristi na koncertima profane pop i rock glazbe odjednom može biti pokršten u sveti instrument koji uzdiže duh k Bogu. Kod onih koji pokušavaju tako nešto tvrditi vjerojatno je posrijedi navezanost na tu istu profanu glazbu i emocionalni polet koji iz nje dobivaju. No to zasigurno nije argument za proglašavanje nekog instrumenta dostojnim svetih liturgijskih čina.

Crkva je vokalnu glazbu označila kao svoju vlastitu te se u rimskom obredu orgulje koje imaju boju najsličniju ljudskom glasu smatraju vlastitim instrumentom rimskog obreda. To označava i sv. Pio X. u istom dokumentu :Premda je glazba, koja je vlastita Crkvi, vokalna, ipak je dozvoljeno pjevanje pratiti orguljama (VI.,5.). No, orgulje na nekim mjestima mogu i same svirati.

Vlastita je glazbalo Crkve, što ga je ona primila od starine, orgulje, koje su poradi svoje veličine i veličanstva bile smatrane dostojnima da budu sjedinjene s liturgijskim obredima tako, da ili prate pjevanje, ili, dok kor šuti, na propisanima mjestima, proizvode preslatke melodije... (Divini cultus, 5. VIII., Pio XI., 1928.)

Za orgulje je još važno naglasiti kako one, kao instrument vlastit rimskom obredu imaju i poseban obred blagoslova što nemaju ostali (neprofani) instrumenti koji se iznimno koriste u rimskom obredu, što samo svjedoči kako se orgulje koriste gotovo samo u crkvi.

Vrste svete glazbe

 

 Sve se ove vlastitosti u najvećoj mjeri nalaze u tzv. gregorijanskom pjevanju, pa je ono stoga vlastito pjevanje Rimske Crkve. Ovo je pjevanje Rimska Crkva najvećom brigom dugim tijekom vjekova čuvala u liturgijskim kodeksima, pa ga i danas izravno predstavlja vjernicima kao svoje pjevanje. (Tra le sollecitudini, II., 3.)

Spomenute vlastitosti posjeduje u odličnoj mjeri i tzv. klasična polifonija, osobito ona rimske škole, koja je postigla svoj vrhunac u Petru Alojziju Palestrini, a i kasnije je proizvodila odlične kompozicije tako u liturgijskom, kao i u glazbenom smislu. (Tra le sollecitudini, II., 4.)

Stoga je oduvijek gregorijansko pjevanje bilo smatrano kao najviši uzor svete glazbe, te se prema tomu može s pravom postaviti opće pravilo da je neka glazbena kompozicija, koja služi Crkvi, to više sveta i liturgijska, što se više svojim duhom, shvaćanjem i inspiracijom približuje gregorijanskom napjevu; nasuprot je to manje dostojna Božjega hrama, što se više udaljuje od ovog najvišeg uzora. (II., 3.)

Gregorijansko pjevanje sraslo je s rimskom liturgijom te je kao takva njezina vlastitost. U rimskom obredu svećenik uvijek pjeva koralnim načinom. Sama Crkva gregorijansko pjevanje naziva svojom vlastitošću te stoga ono mora biti uzor i u skladanju ostalih liturgijskih glazbenih vrsta. Analogno ovome, glazba je toliko duhovna koliko se približava gregorijanskom koralu kao svom uzoru, a toliko svjetovna koliko se od njega udaljava. Jednostavno je zaključiti kako pjesma "Gospode trebam te" i slične nemaju puno veze s koralom, a itekako po svojim elementima imaju veze s profanom glazbom. Gregorijanski koral je čista melodija, slobodnog ritma i metra (nema teške i lake dobe, nego je glazba prilagođena tekstu), protočan i isključivo vokalan, no može ga se pratiti orguljama. Najsličnija koralu jest definitivno sveta rimska polifonija, kako ispravno zaključuje sveti papa. Današnja glazba, koju neki nazivaju "duhovnom" s druge pak strane izrazito je naglašenog ritma i metra, vrlo siromašne/ trivijalne melodije i po svom karakteru traži instrumentalnu pratnju, pri čemu tekst pada u drugi plan i nerijetko i on postaje trivijalan uz neprestana ponavljanja. 

Da ne bi netko prigovorio kako citiramo samo stare pretkoncilske dokumente, čak i šesto poglavlje Konstitucije o svetoj liturgiji Sacrosanctum concilium 2. vatikanskog sabora potvrđuje ova načela:

Sakralna će glazba stoga biti to svetija što se bude tješnje povezala s bogoslužnim činom, bilo da srdačnije izrazi molitvu bilo da potiče jednodušnost, bilo da svete obrede obogati većom svečanošću. Crkva odobrava i u bogoštovlje pripušta sve oblike prave umjetnosti koji su obdareni potrebnim svojstvima (SC, VI., 112, 1963.)

Crkva smatra gregorijansko pjevanje vlastitim rimskoj liturgiji ... Druge vrste sakralne glazbe, osobito polifonija, nikako se ne isključuju iz bogoslužnih slavlja. (SC, VI. 116.)

Neka se u latinskoj Crkvi uvelike cijene orgulje sa sviralama kao tradicionalno glazbalo čiji zvuk može crkvenim ceremonijama dodati divan sjaj, a srca snažno uzdići k Bogu i k uzvišenim stvarima. Druga je glazbala dopušteno uvesti u bogoslužje, ... , ako su prilagođena ili se mogu prilagoditi sakralnoj uporabi, ako odgovaraju dostojanstvu hrama te stvarno pomažu u izgrađivanju vjernikà. (SC, VI. 120.)

Premda je i u vrijeme 2. vatikanskog sabora postojala takva profana glazba, koncil nigdje izrijekom ne spominje kako bi se ona trebala uvoditi u bogoslužje, naprotiv iznova hvali tradicionalne liturgijske glazbene vrste, stoga uvođenje takve glazbe nažalost je, kao i mnogo drugih negativnih pojava unutar Crkve, uzrokovano pozivanjem na "duh koncila" koji, očito nije ništa drugo nego duh neposluha samim riječima dokumenta SC, koji nigdje nije dopustio njihovo uvođenje u liturgiju. Možda se, na temelju prethodnih dokaza, ipak radi samo o duhu svijeta koji se kao vuk u janjećoj koži predstavlja kao novo proljeće u Crkvi, a nije ništa drugo doli pokušaj destrukcije. To potvrđuju i Smjernice o glazbi u bogoslužju (1973.) koje je izdao Odbor za crkvenu glazbu Zagrebačke nadbiskupije suočivši se s ilegalnom praksom uvođenja zbirke duhovnih pjesama lakog i zabavnog karaktera kako navodi spomenuti dokument koji vam proslijeđujemo u privitku: 

https://crkvena-glazba.hr/wp-content/uploads/2016/03/1973_smjernice_o_glazbi_u_bogosluzju.pdf

Zaključno, prava duhovna glazba nerazdruživa je i istoznačna s pojmom crkvena, sakralna glazba, iz jednostavnog razloga: sve što se može nazivati duhovnim (govoreći o Božjem duhu), nužno proizlazi iz crkvenosti. Gotovo svaka "duhovna" aktivnost koju ne prati pokorna i vjerna poslušnost crkvenim dokumentima utemeljena je na laži i ne donosi duboke duhovne plodove. Sveti Bonaventura u djelu De septem donis Spiritus Sancti (O sedam darova Duha Svetoga) navodi kako ljudi privrženi svijetu (amatores mundi; ljubitelji svijeta) nisu u stanju primiti Duha Svetoga. To govori i sam Gospodin: 

I ja ću moliti Oca, i dat će vam drugoga Utješitelja, da ostane s vama  dovijeka, Duha istine, kojega svijet ne može primiti, jer ga ne vidi, niti ga poznaje; a vi ga poznajete, jer ostaje kod vas i u vama je. (Iv 14,16-17)

Stoga je pomalo i podmuklo, a što je danas postalo normalno, profanu glazbu s nalijepljenim trivijalnim tekstovima nuditi mladima kao sredstvo postizanja Duha Svetoga, jer, kako rekosmo, On ne ide u srca ogrezla u duhu svijeta. Potrebno je krenuti putem odricanja od svijeta, putem pokore, mrtvljenja, kako bi se došlo do istinskog klanjanja u Duhu i istini!